U nastavku našeg današnjega vikend članka, jedna jako emotivna i neobična priča. Već desetljeće živi u Sremskim Karlovcima, Nataša Riter, 54-godišnjakinja, rođena je u Novom Sadu. Trenutno zaposlenom na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, ovi detalji mogu djelovati obično i neupadljivo. Međutim, njezina životna priča posjeduje posebnost koja je izdvaja.
U dobi od 42 godine postala je majka dvanaestogodišnje djevojčice, a tu ulogu trenutno prihvaća.
U nastojanju da pruži inspiraciju drugim ženama i obiteljima koje su možda izgubile nadu u svojim snovima o roditeljstvu, hrabro je podijelila svoje jedinstveno putovanje. Tijekom tinejdžerskih godina susrela se sa sada već bivšim suprugom i bila je to trenutna veza ispunjena mladenačkom ljubavi i velikim planovima za njihovu zajedničku budućnost. Ova ljubavna priča trajala je otprilike dva desetljeća. Kao i svaka duboko zaljubljena mlada žena, čeznula je da iskusi radosti majčinstva. Zamišljala bi kako bi izgledalo njihovo dijete i sanjala da će dobiti kćer Diane, po svojoj voljenoj uzorici princezi Diani. Nije ju osvojila titula princeze, već dobrota, humanost i blistav osmijeh koji je utjelovila princeza Diana. Međutim, kako su godine prolazile, nada je počela nestajati. Mjesec za mjesecom, godinu za godinom, par se suočavao sa srceparajućom stvarnošću neplodnosti. I tako počinje Natašina priča.
Svakim danom se našla pred sve većim izazovima kako se približavala četrdesetima. Prisutnost njezinih prijatelja, koji su osnivali vlastite obitelji, samo je pojačala neodoljiv osjećaj tuge koji je obavijao njezin svijet.
Prije nego što sam napunio 40 godina, moj je život bio ispunjen dubokim osjećajem praznine i tihe patnje. Teško mi je riječima opisati emotivne i psihičke udarce koje sam doživjela u svojoj čežnji za djetetom. Držao sam se nade, nade i još više nade, samo da bi me uvijek iznova dočekalo razočaranje. Iako sam iskreno slavila sreću svojih prijateljica koje su imale djecu, svaku objavu trudnoće osjećala sam kao bolnu pljusku. Unutarnje sam vodila tešku bitku u sebi. Nakon nekoliko godina bezuspješnih pokušaja začeća, suprug i ja odlučili smo potražiti liječničku pomoć. Nažalost, dijagnoza liječnika zadala nam je još jedan udarac – rečeno nam je da nećemo moći imati djece. U tom trenutku nije nam preostalo ništa drugo nego prihvatiti svoju realnost i naučiti živjeti s njom, iskreno je ispričala Nataša za Blic. Otkrila je i da je nedugo nakon što je primila ovu vijest izrazila želju da posvoji dijete. Međutim, njezin tadašnji suprug nije bio spreman na taj korak. Unatoč njihovim najvećim naporima, njihov se odnos s vremenom postupno pogoršavao, što je na kraju dovelo do njihovog razdvajanja. Nakon dugotrajnog razdoblja samoće i niza neuspješnih romantičnih veza, bila sam uvjerena da su moji snovi uništeni i da je svaka nada izgubljena. Pomirila sam se s idejom da je vrijeme da krenem u novo poglavlje života, bez djece ili supružnika, znajući da je bezbroj drugih prošlo tim putem prije mene. Polako, ali sigurno, počeo sam se oporavljati i liječiti rane nanesene mom srcu.
Međutim, zamisao o posvajanju djeteta ponovno se pojavila u mojim mislima, potaknuvši me da zaronim u carstvo upita. Tražila sam odgovore o procesu, logistici, razdoblju čekanja, pa čak i mogućnosti da sama krenem na put posvojenja. U to vrijeme sudbina me navela da slučajno naletim na Almašku crkvu. Prinuđen neobjašnjivom silom, ušla sam unutra i našao se ispred ikone Svete Petke. S krajnjom sam iskrenošću izlio svoje srce i dušu u svoje molitve, preklinjući ga da ispuni moju želju da postanem roditelj putem posvojenja. Kao žena u četrdesetima, znala sam da su izgledi za prirodno začeće vrlo mali i nikakvi, ostavljajući posvojenje jedinom mogućom opcijom. Nataša je ispričala da je priroda sada napravila svoje, te se osvrnula na osebujnost muškaraca, kako bi rekla starija generacija. Susrela je svog sadašnjeg supruga unutar svog društvenog kruga. Impresionirana njegovom empatijom, nepokolebljivom odlučnošću i snažnom odlučnošću, odlučila je dati mu priliku. Nadala se da će, čak i ako ne uspije iskusiti ljubav djeteta, barem pronaći ljubav muškarca u svom životu.
U dobi od 42 godine doživljavam kašnjenje menstrualnog ciklusa i stalnu žgaravicu. U početku odbacujem te simptome kao ostatke prošlih želučanih problema i početak menopauze. Međutim, odlučujem se posavjetovati s liječnikom kako bih riješio svoje brige. Liječnica promptno započinje proces provodeći razne pretrage i upućujući me ginekologu. Nataša, puna uzbuđenja, nagovještava nadolazeći trenutak koji će zauvijek obilježiti njezin život. Tijekom mog posjeta ginekologu, preventivno mi predlaže ultrazvuk da bude sve u redu. Dok pregledava rezultate i prenosi informacije svom kolegi, otkriva miome na prednjoj stijenci moje maternice i cistu na desnom jajniku. Postaje jasno da su to izvori mojih nevolja. Usred kontinuiranog dijaloga liječnika, on neočekivano izgovara riječi: “Izgleda da je sve u redu, ali ovdje imate i prekrasnu, veliku bebu!” Ostajem u nevjerici, ne mogu shvatiti što sam upravo čula. Pitam: “Jeste li sigurni?” Ona aktivira eho, podešava moj monitor i predstavlja nešto čemu mogu svjedočiti i slušati! Nataša izjavljuje da srce njezine bebe pulsira svom snagom, dajući majci neosporan dokaz da postoji.
