Sa 53 godine Nataša radi na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. U pitanju je trenutno roditelj jedanaestogodišnje kćerke koju je rodila sa četrdeset dvije godine. Njeno netipično iskustvo navelo ju je da svoju priču podijeli sa težnjom da ona posluži kao izvor inspiracije za druge žene, kao i za porodice koje su se, bez obzira na vlastitu volju, odrekle nade u roditeljstvo.
Kada sam prvi put upoznala svog bivšeg muža, još sam bila tinejdžerka. Bila je to klasična ljubav na prvi pogled, potaknuta mladalačkim optimizmom i velikim težnjama za zajedničku budućnost. Uspeli smo da to funkcioniše skoro dve decenije. Kao i kod svake zaljubljene mlade žene, žudjela sam za majčinstvom i svim radostima koje ono može donijeti. Često sam maštala o tome kako će izgledati naše dete i potajno sam se nadala ćerki kojoj bih dala ime Dajana u čast mog omiljenog lika, princeze Dajane. Privukla me njena toplina, ljudskost i iskren osmeh, a ne njena titula. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, naši snovi o roditeljstvu nikada se nisu ispunili. Mjesec za mjesecom, godinu za godinom, naše nade su se smanjivale, a meni nije ostalo ništa osim sjećanja na ono što je moglo biti. Ovo je priča koju Nataša deli za “Blic”. Kako je rekla, približavanje četrdesetih činilo je život sve izazovnijim. Njen društveni krug širio je njihove porodice, a njen život je progutalo malodušje.
Doba mog života koja je prethodila mojoj 40. godini bila je jedna od ogromnih praznina i neizrečene agonije. Čežnja za djetetom nanijela je emocionalne i psihičke udarce koji se ne mogu opisati riječima. Uprkos nadi i molitvi za dijete, ništa se nije ostvarilo. Moji prijatelji su rađali bebe jednu za drugom, i iako sam bila srećna zbog njih, svaka trudnoća je bila lični udarac. Progutala me je velika unutrašnja borba. Nakon godina bezuspješnih pokušaja da zatrudnjemo, suprug i ja smo odlučili potražiti medicinsku pomoć. Međutim, doktor je dao još jedno poražavajuće otkriće: nismo mogli da imamo decu. Prihvatanje ove realnosti bilo je teško, ali Nataša je znala da mora da ide napred. Predlagala je usvajanje, ali njen muž nije bio spreman na taj korak. Vremenom se njihov odnos pogoršao i na kraju su se rastali. Nakon dugog perioda izolacije i neuspješnih romantičnih veza, vjerovao sam da je nestala svaka nada za moje težnje. Osećao sam se kao da je svemu došao kraj. „Putovaću i otkrivati nove životne priče“, rekao sam sebi. “Nisam ni prvi ni posljednji koji je ostao bez supružnika ili djece.” Na kraju sam pronašla utjehu i počela se liječiti od svojih prošlih slomova srca.
.Tada sam imala 42 godine i primijetila sam da mi menstrualni ciklus kasni i da imam žgaravicu. Međutim, odbacila sam ove simptome kao posljedice prethodnih stomačnih tegoba iz moje mladosti i početka menopauze. Uprkos tome, odlučio sam da se konsultujem sa lekarom da proverim u kakvom sam stanju i izrazim zabrinutost. Proces je započeo nizom testova i konsultacija sa ginekologom. Nataša sa nestrpljenjem za „Blic“ kaže da joj najintrigantniji i najneobičniji trenutak u životu tek predstoji. Prilikom posjete mom ginekologu, odmah mi je predložio ultrazvuk kao mjeru predostrožnosti kako bi se uvjerio da je sve u redu. Dok je pregledavao rezultate, svom asistentu je prenio da se na prednjem zidu materice nalazi miom, kao i cista na desnom jajniku. Postalo je jasno da su to izvor mojih nevolja.
Međutim, doktor nije prestajao da priča i u jednom trenutku je uzviknuo: “Sve ovo izgleda dobro, ali ovde imate i prelepu, zdravu bebu!” Bio sam potpuno zapanjena njegovim riječima. Sumnjivo, pitala sam da li je siguran. Uključio je ultrazvuk i podesio monitor, otkrivajući i vizuelnu i slušnu potvrdu jakog otkucaja srca moje bebe. Ovu radosnu vest obavestila me je Nataša, moj ginekolog. Čim je do mene stigla vijest o mojoj fibroidnoj cisti, prvo sam se zapitala kako će to uticati na moju trudnoću i fetus. Doktorica me je, međutim, uvjerila da se beba nalazi na suprotnom kraju materice i da nema razloga za brigu. Zatim se raspitivala o mojim namjerama u vezi sa trudnoćom. Odmah sam odgovorio sa odlučnim “da”, jer mi je pomisao na bilo šta drugo bila previše neodoljiva da bih je uopće mogla razmisliti. Napuštajući ordinaciju, bio sam ispunjen neizmjernim osjećajem sreće i nevjerice da bi to moglo biti tako jednostavno, nakon godina borbe. Hteo sam da vrisnem iz dubine duše od čiste radosti, da ceo svet čuje.
Nataša je pružila uvid u reakciju okoline na njenu trudnoću. Moja želja da svoju novu situaciju podijelim sa cijelim gradom je bila ogromna. Jedva sam čekao da kažem svojim kolegama, prijateljima, pa čak i ženi. Međutim, nisam bila sigurna kako će moj sadašnji suprug reagovati, s obzirom na njegov nedavni razvod i dvoje djece. Bez obzira na to, bila sam odlučna da rodim ovo dijete, sa ili bez njegove podrške, jer mi je davno bio san da postanem majka. Osjećaj da nosim život u sebi je neopisiv i ne bih ga mijenjao ni za šta na svijetu.
