Moja svekrva je gotovo svakodnevno imala isti običaj pružila bi mi svoj telefon i zamolila me da joj obrišem poruke, očistim galeriju ili podesim neku opciju koju sama nije znala koristiti. Isprva mi je to izgledalo bezazleno, gotovo simpatično.
Uvijek sam smatrala da je normalno pomoći starijoj osobi, a ona je vjerovala da sam ja vještija s tehnologijom. Nisam ni slutila da će upravo taj ritual jednog dana otvoriti vrata u nešto što će promijeniti način na koji gledam i nju, i svog supruga.
Tog dana sve je djelovalo obično. Sjela sam na kauč s njenim telefonom u rukama i započela rutinsko brisanje poruka. Onda mi je pogled zastao na jednoj prepisci. Ime na ekranu bilo je gotovo identično imenu mog muža – samo jedan broj se razlikovao. Zastala sam, srce mi je ubrzano zakucalo. Znam da je radoznalost opasna, ali nešto u meni je vikalo da tu postoji priča koju moram saznati.
Otvorila sam poruku i pročitala:
„Dobar dan, u gradu sam sada. Mama mi je proslijedila broj pa možemo da popijemo kafu ako ti to odgovara.“
- Pogled mi je zaleđen na tim rečenicama. Ko je taj čovjek? Zašto ga naziva „mama“? U glavi mi se zavrtjelo, kao da mi je neko povukao tepih pod nogama. A onda sam otvorila njen odgovor i ostala bez riječi.
„Pogriješila sam, dala sam ti svoj broj umjesto njegovog. Molim te, samo nemoj spominjati da sam ti ga ja dala.“
Pročitala sam nekoliko puta, ne vjerujući. Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. To više nije bila slučajnost. Ona je svjesno proslijedila broj. Ali zašto bi to učinila? Da li je moj muž znao za ovo? Ako jeste, zašto ništa ne govori? A ako ne zna – kakvu igru igra njegova majka?
Te večeri, kada je moj suprug došao kući, promatrala sam ga drugačije. Pitala sam se nosi li u sebi neku tajnu koju krije od mene. Svaka njegova riječ mi je odjednom zvučala dvosmisleno, svaka gesta podsjećala na nešto što bi moglo biti skrivanje. Nisam imala dokaza, samo tu poruku, ali ona mi nije izlazila iz glave.
Počela sam analizirati sve sitnice iz prošlosti. Njegova iznenadna kašnjenja, pozivi koje bi prekinuo čim bih ušla u sobu, nervozni pogledi kada bi zazvonio telefon. Do tada sam vjerovala da su to sitne poslovne obaveze, stres, umor. Sada sam se pitala – možda su to bile poruke upućene nekoj osobi za koju nisam znala.
S druge strane, pokušavala sam smiriti sebe. Možda je svekrva jednostavno pogriješila. Možda je zaista mislila da šalje njegov broj, pa je umjesto toga proslijedila svoj. Ali zašto onda naglašava da se o tome ne smije pričati? Zašto skriva čak i od mene, kada je inače toliko otvorena i glasna u svemu što radi?
- Svaki naredni susret sa svekrvom bio je obojen sumnjom. Kada bi mi opet dala telefon, ruke bi mi se tresle. Nisam više gledala na nju kao na ženu kojoj pomažem, već kao na osobu koja skriva nešto krupno. U njenim očima sam pokušavala pronaći tragove – zna li da sam pročitala poruku? Igra li igru šutnje?
Najgore od svega bilo je što nisam znala kome vjerovati. Ako je moj muž znao, zašto ćuti? Ako ne zna, zašto mu ona daje njegov broj nepoznatim ljudima? Da li je moguće da iza toga stoji neka porodična tajna, nešto iz prošlosti što je sada ponovo isplivalo?
Noći su mi postale najteže. Dok bi on spavao pored mene, ja bih u tišini gledala u plafon, boreći se sa stotinama pitanja. Da li je on možda sin nekog drugog muškarca, a svekrva to krije? Da li poruka znači susret sa nekim koga je on trebao upoznati – možda očevim prijateljem, možda rođakom? Ili je riječ o nečemu sasvim drugom, nečemu što ne smijem ni izgovoriti naglas?
U meni se miješala nada i strah. Nadala sam se da je sve nesporazum i da ću uskoro saznati objašnjenje koje će vratiti mir. Ali u isto vrijeme, bojala sam se da je istina mnogo teža. Ponekad je ono što slutimo gore od svega što bismo mogli saznati.
Jedno znam – ova priča neće stati na toj jednoj poruci. Nešto će isplivati, prije ili kasnije. Možda će mi muž sam reći. Možda će se svekrva odati u nekom trenutku. A možda ću ja sama morati potražiti odgovore.
Do tada, živim u iščekivanju, stalno balansirajući između povjerenja i sumnje. I dok se smiješim kao da je sve u redu, u meni raste nemir, jer znam da iza tih riječi stoji nešto što može promijeniti naš život.
