Svetlana, blogerka porijeklom iz Rusije, nosi naziv “žena turskog sultana”. Iz Sankt Peterburga se preselila u Istanbul prije nešto više od godinu dana, motivirana ljubavlju nakon što je upoznala svog sadašnjeg supruga dok je bio na odmoru u njenoj rodnoj zemlji. Uprkos tome što je dobila savjete i upozorenja o potencijalnom ishodu svoje odluke, zanemarila je mišljenje drugih. Sada ona nastoji da otkrije stvarnost onoga što je njen život postao.
Svetlanu su svi upozoravali na strašne posljedice udaje za Turčina, ali sada, godinu dana nakon što se vjenčala, čuje još strašnije priče. Na primjer, rečeno joj je da nema djece jer ih više nikada neće vidjeti ako se ikada odluči razvesti. Uprkos ovim upozorenjima, Svetlana i njen suprug dobili su dvoje dece i njihov odnos se značajno promenio. Shvatila je punu veličinu svog braka i koliko se oslanja na svog muža za podršku i egzistenciju. Iako Svetlana više ne radi, osjeća se sigurno i zaštićeno zahvaljujući muževljevoj pomoći. Nažalost, njena deca su bila izložena okrutnom prozivanju, uključujući “čudak”, “žaba” i “magareće dete”, ali Svetlana ostaje nezainteresovana za sve to. Čak i kada su njenu stariju ćerku zvali “ružna” i “veštica”, Svetlana je ipak uspela da se osmehne.
Ona zna da ovo nije ni prvi ni posljednji put da će se njena djeca suočiti sa ovakvom diskriminacijom. Svetlana objašnjava da se ljudi u njenoj zajednici ustručavaju da kritikuju decu, pa se suzdržavaju od reči koje su previše saharinske ili ljubazne. Ona također otkriva da se njen muž iznervira kada ona nosi kratku haljinu po kući, insistirajući da je to neprikladno s obzirom na njihovu blizinu drugim domaćinstvima. Osim toga, protivi se serviranju svinjetine njihovoj djeci zbog njene nezdrave i neugodne arome, a umjesto toga preferira ovčetinu. Iako se Svetlana slaže da ovčetina ima jači miris, ona ne deli muževljevu averziju prema svinjetini. Priznaje da ne uživa posebno u tipičnom lokalnom doručku, koji se sastoji od kobasica, maslina i džema, te se brine da bi to moglo uticati na njenu sposobnost vođenja bloga o Turskoj. Oduvijek joj je bilo čudno da se takvi proizvodi smatraju hranom za doručak.
Svetlana napominje da turski deserti imaju zajedničku osobinu: svi su preliveni šećernim sirupom. Uz to, glavna jela uglavnom uključuju velike količine paradajza i ulja. Jedno jelo koje se može naći u gotovo svakom kafiću je doner, jelo od mesa koje se priprema jedinstvenom tehnikom pečenja koja eliminiše prisustvo masnoće. Prilikom posjete domu prijatelja, uobičajeno je da se izuju cipele prije ulaska u glavni životni prostor. Turci obično ne nose cipele u zatvorenom prostoru, a često su zatečeni američkim običajem da to čine, kaže Svetlana, prenosi Blicžena.rs.
