– Kada se u običnom životu kaže riječ krpelj, to je odmah nešto negativno i nešto od čega se ne možete odvojiti. Vjerujemo da pojam krpelj, najbolje znaju svi oni koji su imali direktan kontakt sa ovim napastima….
Krpelji imaju sposobnost ostati na vašem tijelu dulje vrijeme prije nego što se počnu zabijati u vašu kožu. Obično preferiraju vlažna područja, kao što su trbuh, prepone, pazuh ili dlakasti vrat. Zbog toga je vrlo preporučljivo odmah se istuširati i očistiti kosu nakon povratka s izleta na otvorenom. U slučaju da otkrijete da vam se krpelj već uvukao u kožu, možete ga pokušati izvaditi pincetom. Ključno je temeljito razumjeti ispravnu tehniku sigurnog uklanjanja krpelja kako biste izbjegli ostavljanje dijelova tijela. Ako niste sigurni u svoje sposobnosti, najbolje je konzultirati liječnika za pomoć.
- Postoji dodatna metoda, ukorijenjena u tradicionalnoj mudrosti, koja olakšava odvajanje krpelja. Posipanjem soli na područje ugriza i naknadnim prekrivanjem vatom ili gazom na otprilike 20 minuta, krpelj se može natjerati da se sam izbaci kao rezultat ograničenog protoka zraka i neugode izazvane soli. Osim soli, još jedna učinkovita opcija je alkohol. Uzmite vatu ili gazu i natopite je alkoholom. Zatim ga nježnim kružnim pokretima u smjeru suprotnom od kazaljke na satu nanesite na zahvaćeno područje. Toplina i iritacija uzrokovana alkoholom mogu natjerati krpelja da se izbaci. Ako nemate pri ruci medicinski alkohol, može poslužiti i rakija. Ključno je suzdržati se od nanošenja ulja na mjesto krpelja, jer to može dovesti do toga da se krpelj dublje ubuši u kožu.
Krpelji, mala stvorenja klasificirana kao člankonošci, spadaju u kategoriju pauka i posjeduju različite fizičke karakteristike i biološke osobine koje ih razlikuju od insekata. Njihov značaj leži u njihovoj sposobnosti da izvlače krv iz životinja i ljudi, čime služe kao vektori za razne zarazne bolesti koje se mogu prenositi između vrsta. Među vrstama krpelja u Hrvatskoj najzastupljenijim se ističe šumski krpelj (Ixodes ricinus). Krpelji se mogu naći u različitim prirodnim okruženjima, ali na njihovu prisutnost utječu čimbenici kao što su temperatura i vlaga.
To dovodi do onoga što je poznato kao “sezonska aktivnost”, gdje su krpelji najaktivniji i najbrojniji tijekom proljetnih i ranih ljetnih mjeseci (travanj-lipanj) te ponovno u ranu jesen, iako u manjem broju. Zimi (prosinac-ožujak), krpelji se još uvijek mogu susresti ako je sezona blaga bez ekstremne hladnoće ili snijega. Sklone su skrivanju na lišću i granama grmlja, niskom raslinju do jednog metra visine iu gustim šikarama. Osim toga, krpelji se mogu naći u prizemnom sloju rubnih šuma, uz šetnice, pa čak iu vrtovima i izletištima. Krpelji, skriveni na različitim površinama kao što su vlati trave, grane i lišće, strpljivo čekaju prisutnost odgovarajućeg domaćina – bilo da je to toplokrvna životinja ili čovjek.
Sa svojom strukturom nogu posebno dizajniranom za smještaj životinjskog krzna ili ljudske odjeće, krpelji su dobro opremljeni za svoj zadatak. Nakon što se pričvrsti za domaćina, krpelj kreće na putovanje tijelom koje traje nekoliko sati, tražeći savršeno mjesto na koje će se učvrstiti svojom pandžom. Proces bušenja kože, koji traje desetak minuta, prolazi nezapaženo za domaćina zbog prisutnosti određenih tvari u slini krpelja koje imaju svojstvo anestetika. Primarni način prijenosa kod ljudi koji se zaraze virusom iz obitelji Flaviviridae je putem ugriza zaraženog krpelja.
Krpeljni meningoencefalitis, koji ima tri podtipa, može se kategorizirati kao srednjoeuropski tip, dalekoistočni tip i sibirski tip. Srednjoeuropski tip prevladava u sjevernoj, srednjoj i istočnoj Europi, dok dalekoistočni tip nalazimo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, istočno od Urala, Kini i Japanu. Što se tiče sibirskog tipa, uglavnom se promatra u Sibiru. U Hrvatskoj su zabilježeni slučajevi krpeljnog meningoencefalitisa srednjoeuropskog tipa. Iako puno rjeđi, drugi mogući način zaraze je konzumacija nepasteriziranih mliječnih proizvoda dobivenih od zaraženih životinja, posebice koza. Bolest ima prosječno razdoblje inkubacije od 7 do 14 dana (najviše 28 dana).
Slijedi dvofazni tijek, pri čemu početna faza pogađa dvije trećine zaraženih. Tijekom ove faze, virus se razmnožava u stanicama kože, zatim se seli u regionalne limfne čvorove i na kraju ulazi u krvotok kroz limfne kanale. Ova faza obično traje od jednog do osam dana i karakterizirana je simptomima sličnim gripi kao što su umor, visoka temperatura, glavobolja, opća slabost, mučnina, povraćanje i bolovi u mišićima. Prva faza obilježena je simptomatskim manifestacijama koje mogu trajati i do dvadeset dana.
U malog broja bolesnika bolest prelazi u sekundarnu fazu koja se manifestira iznenada vrlo visokom temperaturom i znakovi zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava, uključujući upalu moždanih ovojnica (meningitis). Simptomi meningitisa uključuju jaku glavobolju, mučninu, povraćanje, ukočenost vrata i osjetljivost na svjetlo (fotofobija). U nekim slučajevima bolest može dalje napredovati do upale mozga (encefalitis), što dovodi do simptoma kao što su pospanost, vrtoglavica, drhtanje, gubitak svijesti, nevoljni pokreti očiju, poteškoće s govorom i oštećenje živaca u mozgu.
