U nastavku našeg današnjega članka, malo ćemo se dotaći i teme Saše Popovića. Iako je preminuo prije višđe od 40 dana, i dalje se pominje njegova porodica, evo i nekih detalja o njegovoj kćerci…..
Aleksandra Popović, potomak preminulog glazbenog producenta i jedno od najprepoznatljivijih lica domaće estrade, nedavno je proslavila 26. rođendan. Taj dan je posvećen radosti i slavlju, ali je ove godine bio ispunjen tugom, tišinom i razmišljanjem. Prije rođendana ostala je bez najveće ličnosti u svom životu – oca Saše Popovića. Aleksandra je na svom Instagram profilu objavila osobnu poruku koja je bila emotivna i duboka, zahvalila se svima koji su joj pružili podršku i suosjećanje.
Njezine riječi nisu bile samo odgovor na tugu, već i poruka nade, razumijevanja i zajedništva za svakoga tko je doživio sličan gubitak. “Pročitala sam svaku poruku koju ste mi poslali”, napisala je, “i shvaćam da su mnogi od vas izgubili nekoga tko vam je bio od velike važnosti. Kako su vaše emocije identične mojima, tako će biti i moje. Izjavila je da trenutno, više nego ikad prije, shvaća značenje gubitka osobe koja je bila sastavni dio obitelji, pomoći, vodiča i podrške. Aleksandra je pokazala nevjerojatno majstorstvo i moć u svojoj poruci. Savjetovala je da ne tugujemo zbog smrti naših najmilijih, nego da slavimo njihove živote, postojanje i sve što su postigli.
“Naši roditelji su naši najveći heroji”, nastavila je. Razmišljala je o svemu što je njen otac napravio, izgradio i prenio drugima, razmišljala je i o tome koliko je on moćan u svom sukobu, koji je trajao do kraja. U svom članku nije krila koliko bi voljela da se opet može vratiti u očev zagrljaj. Iskreno je priznala da nije mogla sudjelovati na njegovoj misi zadušnici, ali sada, s distancom i šutnjom, ima kapacitet govoriti o onome što tada nije mogla reći. Za mene je uvijek bio samo otac, a ne slavna ličnost. Tek sam nedavno shvatio koliko je velik. Aleksandra se prisjetila stvari koje joj je otac često govorio: “Gledat ćeš kad tate nema.”
U tom su mu se trenutku ona i njezina majka rugale i brinule za njega. Danas, nastavlja, te su riječi još uvijek prisutne u njezinu umu i izravno utječu na njezine emocije. Tek sada shvaća razmjere njegove ljubavi, ne samo prema njoj i njezinoj obitelji, već i prema cijeloj javnosti, utjecaj koji je imao na živote drugih i značajnu ulogu koju je imao u stvaranju percepcije javnosti o njoj samoj. Rođendan je proslavila bez njega, a ta praznina je nedopustiva. Međutim, i dalje je odbijala dopustiti da je obuzme tuga.
Umjesto toga, željela je obilježiti njegov život, prisjetiti se svega što je bio i što je to značilo. “Gdje god da je sada”, napisala je, “neka počiva u udobnosti.” Njezina poruka nije bila samo izraz osobne patnje, nego i poziv svima nama da se sjetimo svojih najmilijih koji su umrli. Bio je istovremeno moćan, krhak i ispunjen ljubavlju – demonstracija žaljenja u poštovanje. Njezina je objava izazvala sličan emocionalni odgovor kod onih koji su izgubili voljene, te se ljude podsjeća da nisu sami u svom gubitku i da se mogu pronaći riječi koje tješe i srca koja razumiju.
Kroz ovaj članak Aleksandra nije samo dokumentirala sjećanje na svog oca, već je opisala i osobni razvoj koji je poduzela. Razvijala se kao mlada žena, noseći gubitak, ali sa sposobnošću da ga pretvori u značajniji događaj – slavlje života, hrabrosti i nasljeđa. U svijetu koji promiče dojam veličine kod javnih osoba, njezina je iskrenost bila doista inspirativna. U nekoliko jednostavnih, ali znakovitih rečenica, pokazala je što znači biti kći heroja i kako ljubav nije ograničena činjenicom da nekoga više nema, već se manifestira kao promjena oblika i opstaje u sjećanju, postupcima i tihom danu u danu.
