Jedne večeri, dok sam radio kao taksista, u moj automobil ušao je muškarac od nekih četrdesetak godina. Već na prvi pogled djelovao je prilično nervozno, gotovo nadrndano, a pogled mu je bio prikovan za telefon. Nije ga ispuštao iz ruku, prsti su mu stalno prelazili preko ekrana, kao da je potpuno isključen iz okoline.
Pokušavam da započnem vožnju na uobičajen način, pa ga pristojno pitam kuda želi da ide. On, bez da podigne pogled, pomalo grubo i s dozom sarkazma odgovara: „U tri lijepe!”. Na trenutak sam ostao zbunjen. Nisam znao da li se šali, provocira ili jednostavno ima loš dan. U svojoj nelagodi iz mene je izletjelo pitanje koje sam izgovorio bez razmišljanja: „A gdje je to?”
- Nastao je kratak muk. On je i dalje zurio u ekran, kao da uopšte nije čuo moje pitanje. Nakon par sekundi tišine, potpuno smireno i sasvim ozbiljno rekao je: „Na Konjarniku.” Bio sam pomalo zatečen promjenom tona, ali nisam postavljao dodatna pitanja.
Okrenuo sam volan u pravcu Konjarnika, odlučan da ga što prije odvezem na odredište i nastavim sa svojim poslom. Osjećao sam neku čudnu kombinaciju opreza i nelagode. U glavi mi se motala misao: „Bolje da ga se riješim što prije, pa makar i bez plaćanja.” Nije mi djelovao opasan, ali njegov hladan stav i potpuna nezainteresovanost za bilo kakav razgovor stvarali su neprijatnu atmosferu.
Tokom cijele vožnje nije rekao ni jednu riječ. Njegov pogled bio je prikovan za mali svijet koji je držao u rukama. Mogao je biti uronjen u poruke, društvene mreže ili možda neku hitnu prepisku – nisam mogao znati. Nije čak ni pogledao kroz prozor da prati kuda idemo.
Kad smo stigli na jedan dio Konjarnika, za koji sam pretpostavio da bi mogao biti njegov cilj, obratio sam mu se tihim, gotovo opreznim glasom: „Stigli smo.” On je, i dalje ne prekidajući svoje tipkanje po telefonu, klimnuo glavom i kratko rekao: „U redu je.”
- U tom trenutku pružio mi je novčanicu i bez oklijevanja otvorio vrata. Ni jednom nije podigao pogled da vidi tačno gdje se nalazi. Samo je izašao, zakoračio na trotoar i krenuo uz ulicu, dok mu je pogled ostao prikovan za ekran. Hodao je polako, bez ikakve žurbe, kao da se kreće autopilotom.
Tek kada sam ostao sam, spustio sam pogled na novac koji mi je ostavio. Iznenađeno sam shvatio da je to bilo 20 eura – što je u dinarskoj vrijednosti oko 2400 dinara. Cijela vožnja koštala je svega 800 dinara. Pomislio sam da je možda pogriješio i dao mi pogrešan iznos, ali njegov stav i odsutnost pažnje prema svemu oko sebe govorili su da mu vjerovatno nije ni bitno.
Osjetio sam mješavinu iznenađenja i zbunjenosti. U početku sam ga želio samo dovesti na odredište i završiti vožnju bez komplikacija, no sada sam shvatio da sam neočekivano dobio veliku napojnicu. Nije to bila samo stvar novca – cijela situacija ostavila je trag u mojoj glavi. Taj čovjek je, makar na nekoliko minuta, bio potpuno isključen iz stvarnog svijeta.
Razmišljao sam o tome koliko nas ponekad tehnologija i svakodnevne brige mogu potpuno odvojiti od okruženja. On nije vidio ni mene, ni put kojim smo išli, ni mjesto na koje je stigao. Za njega su važniji bili redovi teksta na ekranu nego fizički prostor u kojem se nalazi.
I dok sam odlagao novac u novčanik, nisam mogao da ne osjetim blagu ironiju situacije – čovjek koji je naizgled hladan, nervozan i zatvoren, na kraju je ostavio velikodušnu napojnicu. Bez riječi, bez osmijeha, bez ikakvog priznanja da je to učinio namjerno. Možda je to bio njegov način da se izvini za prvobitnu grubost, a možda je jednostavno bio previše zaokupljen svojim mislima ili problemima da bi mario za ostatak.
Vožnja se završila brzo, ali mi je ostavila osjećaj da sam svjedočio nečemu što se ne dešava često – spoju potpune nezainteresovanosti za svijet oko sebe i istovremene spremnosti da se drugome da više nego što očekuje. Taj čovjek je, htio to ili ne, ostavio priču koju ću pamtiti i koju ću, vjerovatno, prepričavati godinama
