U današnje vrijeme, mlađe generacvije uopšte ništa ne znaju o staroj Jugoslaviji. Kda im neko pomene stari sistem, i kako se tada jako lijepo živjelo, većinu to iznervira. Proteklih par dana na društvenim mrežama se pojavila jedna jako zanimljiva anketa, koja je uzburkala društvene mreže. Rezultati video ankete fokusirane na Jugoslaviju, unatoč burnim sukobima i ratovima, dali su neočekivane odgovore koji su sve iznenadili.
Jedan od odgovora Bosanaca na pitanje o iskustvima s juga i sjećanjima na Jugoslaviju bio je: “Tito, brate, Tito… Dragi moj Tito, svaka čast, ovo danas nije dobro… Video anketa na temu Jugoslavija nakon svih sukoba i ratova dala je neočekivane odgovore, osporavajući mišljenje da je svačija mladost najljepša, čak iu oskudici i nevolji. Više od milijun ljudi očarao je ovaj film koji je prije gotovo desetljeće sniman u BiH, a evo i zašto!
Oh, kako je to bila izvanredna zemlja – mjesto ljepote, stabilnosti i slobode. Živa su mi sjećanja na vrijeme kada se bez straha moglo putovati po cijeloj Jugoslaviji, gdje pojam pljačke praktički nije postojao. Što si više radio, više si zaradio, a vladao je osjećaj reda i discipline. Bio je to doista vrhunac mog života, ispunjen lijepim sjećanjima na Tita, zaposlenjem i teškim radom. Tih se dana prisjetila jedna umirovljenica, a nadovezala se mlađa žena koja je priznala da se možda ne sjeća puno, ali je to nedvojbeno bilo prosperitetno doba za sve nas. Sloboda putovanja kamo god želimo bila je privilegija koju smo cijenili, jer su naše putovnice vrijedile u cijeloj Europi. Bili smo ponosna djeca Jugoslavije, zauvijek zahvalni na uspomenama koje smo stvorili. Tada smo zaradili Titovu mirovinu, a sada, nakon 40 godina radnog staža, primamo svega 300 maraka mirovine. Unatoč kritikama na račun komunističkog režima, čak iu to vrijeme, ovaj gospodin se prisjeća kako je svoju djecu zimi tjerao na more ili u planinu, stvarajući drage uspomene.
Naša južnjačka putovnica, ona crvena iz Španjolske, Portugala, Italije, Švicarske, vodila me diljem Europe, uključujući Njemačku, Poljsku, Češku i cijeli Bliski istok. Umjesto da provedem samo 7 dana na Jadranu, mogao sam uživati mjesec i pol dana u Turskoj”, priča druga osoba. “Policija nije bila stroga, ali svi su poštovali zakon. Niste morali čak ni zaključati svoja vrata; mogao si spavati tik uz cestu, i nitko ti ne bi smetao. Nije bilo krađa, a policija se odnosila jedni prema drugima s poštovanjem… poštovanje na visokoj razini.” Sjede u lokalu i u ponoć spontano odluče otići u Dubrovnik na kavu.
Sjede tamo, popiju kavu i pa povratak na posao u 8 ujutro. Iz kafane smo krenuli u 11 navečer na vlak za Beograd, Suboticu i Novi Sad. U moru sličnih mišljenja našao se i jedan čovjek s potpuno drugačijom perspektivom. ustvrdio je da oni koji nostalgično čeznu za tim vremenima zapravo naivno čeznu za mladošću, istaknuo je da ni tada nisu svi živjeli bajno te da je društvo bilo podijeljeno na klase, a najprivilegiranija je bila komunistička klasa i pripadnici KP Jugoslavije.
Prema njegovim riječima, krenuli su na put na more, gdje su i majka i otac radili. Međutim, u slučajevima kada je radio samo otac, to nije bilo tako jednostavno ili izvedivo.
