Vijesti o Kosti Kecmanoviću su i dalje top tema, ne samo u Srbiji, nego i u cijeloj regiji. Svi sa velikom pažnjom prate suđenje njegovim roditeljima, i čekaju krajnji ishod istog. Usprkos tragičnom gubitku kćeri Adriane Đukić, ožalošćeni otac u suzama je rekao kako njegova djeca nemaju želju vratiti se u Francusku. Umjesto toga, odlučili su ostati u Srbiji, gdje će vikende provoditi posjećujući baku i djeda na selu i uživajući u zajedničkim obrocima.
Otac prije razornog zločina nije imao naznake da su mu djeca nesretna. Shrvan tugom, nesposoban je za rad i nosi veliki teret krivice zbog odluke da se iz Francuske vrati u Srbiju. Ove potresne osjećaje podijelio je i otac Adriane Đukić, jedne od deset žrtava koje su stradale u nasilnom divljanju Koste Kecmanovića 3. svibnja prošle godine u O.Š. — Vladislav Ribnikar. Dane Dukić jučer je održao emotivan govor na suđenju roditeljima nasilnika, boreći se da ostane pribran dok je stajao i lio suze.
Ipak, vjerovali smo da ćemo na ovom mjestu biti sigurni. Nesretni čovjek je rekao da je cijela njegova obitelj rođena i odrasla u Francuskoj do izbijanja koronavirusa. Odluku o preseljenju u Srbiju donijeli su misleći da će njihova djeca ovdje imati bezbrižno i sigurno djetinjstvo. No, sada je evidentno da su bili u zabludi, a on krivnju svaljuje isključivo na sebe. Tu smo se mučili po 12 sati dnevno, a djeca su ubrzano sazrijevala. Često smo razgovarali. Naše veze sa Srbijom su jake. Odgajani smo na tradicionalan način i slavili smo sve praznike. Međutim, tamo smo se osjećali kao autsajderi. Život je bio mukotrpan. Željela sam više vremena posvetiti svojoj djeci i sudjelovati u novim iskustvima, a djeca su žudjela da se upustimo u novu avanturu. U 2020. godini, u jeku pandemije koronavirusa, napravili smo korak. Prvobitni plan je bio da u Srbiji boravi samo godinu dana, kako je tokom svjedočenja rekao otac preminule djevojke.
Otac je naglasio da je njegova ćerka Adrijana željno iščekivala život u Srbiji. Nakon što je provela godinu dana u privatnoj školi s braćom i sestrama, donijela je odluku da promijeni školu. “Moja djeca nisu imala želju vratiti se u Francusku. Odabrali smo ostati ovdje, a svakog vikenda odlazili bismo u selo na ručak s njihovim bakama i djedovima. Bilo je to radosno vrijeme za moju suprugu, mene i naše troje djece, bili su moj izvor ponosa. Našli smo sreću u novoj sredini, a Adriana se izvanredno dobro prilagodila. Svako jutro bih se probudio i izrazio zahvalnost Bogu za naše dobro zdravlje i lijep život koji smo imali. Naša su djeca zračila srećom i nosila stalan osmjehima. Prije ove tragedije u njima nisam osjetio nikakvu nesreću. Cijenili smo vrijeme koje provodimo zajedno kao obitelj. S Adrianom sam imao posebnu vezu”, ispričao je otac, ističući da je gubitak vlastitih roditelja doživio u mladosti. dobi, a Adriana je vjerovala da zbog toga pati.
U svojim riječima upućenim meni, izrazila je: “Iako možda nemaš biološke roditelje, ja sam tu za tebe. Tata, ne mogu zamisliti svoj život i bez tebe i bez mame.”
Treći maj obilježio je dan kada su njihovi životi potpuno preokrenuti i pretvoreni u živu noćnu moru, smatra Dane Dukić. Obećao je da će je nakon škole izvesti na sushi, ali to obećanje nije ispunio i kao rezultat toga, ona mu se više nikada nije obratila. Tog kobnog jutra supruga ga je nazvala kako bi mu priopćila poražavajuću vijest o pucnjavi. Izbezumljen je uskočio u auto i pojurio prema školi, a um mu je bio obuzet panikom. Područje oko škole bilo je zabarikadirano, zbog čega se osjećao bespomoćnim i zarobljenim. Adrianin telefon bio je isključen, što je dodatno povećavalo njegov sve veći očaj. Usred te tragedije, utjehu je pronašao u prisustvu drugih roditelja koji su proživljavali isti nezamislivi gubitak. Njihovi životi su stali, zauvijek izmijenjeni ovim neizrecivim događajem. Ophrvan osjećajem krivnje, Dane Dukić je u više navrata predbacivao sebi što se u to vrijeme našao na tom mjestu, a suze su mu tekle niz lice.
Od 3. svibnja on i supruga, zajedno s dvoje djece, dane provode na groblju. Napominje da se njegovoj kćeri za nekoliko dana bliži rođendan.
Važno je podsjetiti da je Kosta Kecmanović 3. maja tragično usmrtio devet svojih poznanika u O.Š. Vladislav Ribnikar, uz čuvara Draganu Vlahović. Osim toga, ozlijedio je još pet učenika i profesora povijesti.
