– Pravoslavne sahrane su defintivno posebne i totalno drugačije u odnosu na muslimanske i katoličke. Prije svega tu imamo hranu koja se služi prije same sahrane, a nekada bude posna, a nekada mrsna, zavisno u kojem tjednu premine ta osoba. Danas govorimo o jednom drugom običaju na sahranama….
Ako niste upoznati s pogrebnim običajima u Srbiji, mogli bi vam se činiti zbunjujućim i nekonvencionalnim. Jedna značajna tradicija uključuje stavljanje ili sata ili mobilnog telefona u ruke preminule osobe, simbolizirajući namjeru da se zadrži veza sa svijetom smrtnika čak iu zagrobnom životu. Nadalje, još jedan netipičan običaj podrazumijeva stavljanje lutke u lijes umrle odrasle osobe, uz uvjerenje da će ta gesta prekinuti ciklus smrti unutar obitelji, jamčeći da će treća osoba biti izuzeta od iste sudbine. Starogrčka praksa davanja darova preminulima, koja se održala i danas, vuče svoje korijene iz antičke Grčke.
Ova je civilizacija čvrsto vjerovala u potrebu da pokojnik umiri Flegiju, brodara kojemu je povjereno da preveze duše preko rijeke Stiks u kraljevstvo zagrobnog života. U suvremenom društvu ovaj čin davanja financijskih priloga ne samo da poštuje stare običaje, već nudi i praktičnu pomoć ožalošćenim obiteljima. U prošlim vremenima, bogati pojedinci bili su pokopani u dragocjenom zlatu, jer se smatralo neophodnim za njihovo nebesko putovanje. Nažalost, raširenost skrnavljenja grobova uzrokovala je pad ove prakse.
Znanstvenici su otkrili da su na formiranje brojnih običaja i tradicija uvelike utjecale drevne legende i priče. Među tim običajima je čin stavljanja osobnih stvari, kao što su češljevi, novine ili štapovi, u džepove pokojnika kako bi se održala njihova organizacija u zagrobnom životu. U nekim krajevima Srbije vjeruje se da prisutnost životinja u blizini lijesa može dovesti do pretvaranja pokojnika u vampira. Kako bi to spriječili, vlasnici kuća jako paze da psi i mačke ne ulaze u njihove prostorije.
Pojavila se fascinantna tradicija koja podrazumijeva pokop nevjenčanih mladih ljudi okićenih u svadbenu odjeću. U slučaju da mladić premine bez vjenčanja, mlada žena iz zajednice dobiva priliku preuzeti ulogu “pokojnikove žene” u trajanju od godinu dana. Kako je vrijeme prolazilo, ovaj se običaj razvio u simboličnu gestu stavljanja prstena na ruku pokojnika, što predstavlja ceremonijalnu vezu. Druga praksa u sklopu ove kulturne baštine je sahranjivanje umrlih članova obitelji na njihovom posjedu, bilo da se radi o obiteljskom dvorištu ili na njihovom poljoprivrednom zemljištu.
Svrha ove tradicije je očuvanje jedinstva obitelji i zaštita od prodaje imovine predaka. Osim toga, uobičajeno je zapaliti svijeću kao počast preminulima, što predstavlja njihovo putovanje prema prosvjetljenju u zagrobnom životu. Ovo vjerovanje potječe iz ideje da su oni koji odlaze bez svjetla vodilje osuđeni na lutanje u tami, potencijalno se pretvarajući u noćna bića. Usred teških okolnosti, običaji još uvijek zadržavaju dašak sarkastičnog humora.
- Najbolji primjer je priča o unuku koji je razigrano posudio mobitel iz kovčega pokojnika i šaljivo poslao poruku obitelji, tražeći nadoknadu za zajam. Ova priča stoji kao dokaz nepokolebljive prisutnosti bezbrižnog načina razmišljanja, čak i kada se suočimo s nevoljama. Jedinstveni običaji i običaji Srbije, iako se povremeno čine nekonvencionalnima, čvrsto su ukorijenjeni u kulturu i nasljeđe zemlje, prenose se s generacije na generaciju, čime se održava duboka veza s našim povijesnim podrijetlom i vrijednostima koje su njegovali naši preci.
