Šemsa Suljaković je ime koje na Balkanu već decenijama izaziva poštovanje i divljenje. Njena karijera, koja je započela ranih sedamdesetih godina, odvijala se u periodu kada su se u narodnoj muzici dešavale velike promjene.
U tom kontekstu, Šemsa je sa svojim prepoznatljivim glasom, dubokim emocijama i jednostavnošću, postala jedan od stubova ovog muzičkog žanra. Njene pjesme nisu bile samo melodije, već životne priče, ogledala naroda, tuge, ljubavi i nade.
Ono što je Šemsinu pojavu učinilo još autentičnijom jeste njena životna priča, protkana usponima i padovima, pobjedama i gubicima. U brak je ušla kao šesnaestogodišnja djevojčica, udavši se za momka koji je bio čak godinu dana mlađi, još uvijek đak osnovne škole. Taj mladalački brak, uprkos zajedničkom djetetu – sinu Almiru, nije dugo potrajao. Poslije samo dvije godine, došlo je do razvoda. Iako je razvod donio bol i razočaranje, za Šemsu je to bio trenutak u kojem je naučila da živi sama, bori se i oslanja na sebe.
- Nakon raskida, potpuno se posvetila sinu, njegovom odrastanju i potrebama, ne gledajući unazad. Tokom tih godina, izgradila je imidž žene koja ne odustaje, majke koja daje sve za svoje dijete. Danas je njen sin uspješan i zreo čovjek, što je, kako često ističe, njen najveći ponos i potvrda da je izabrala pravi put.
No, njen život nije bio lišen tragedije. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, Šemsa je izgubila dva rođena brata i još jednog brata od strica. Ta bol nije nikada izblijedila. U rijetkim intervjuima govorila je o tome s puno emocija i dostojanstva: „U ratu sam izgubila braću. Teško mi je o tome i danas govoriti…“ Osim ličnih gubitaka, veliki šok je bio i kada je sin ranjen, pogođen zalutalim metkom. Sve te situacije bile su životne kušnje koje bi slomile mnoge. Ali ne i Šemsu
Umjesto da potone, svoju unutrašnju bol pretočila je u muziku. Njene pjesme dobile su dublji smisao – nisu bile samo umjetnički izrazi, već odjeci ličnih tragedija, način da preživi, sačuva svoje dostojanstvo i prenese emocije drugima.
Danas, u kasnijim godinama života, Šemsa je pronašla mir. Više nije stalno prisutna na sceni, povukla se iz aktivne muzičke karijere, ali ostaje ikona narodne muzike. U ulozi bake, našla je novu vrstu sreće. Njeni unuci, koje s ponosom spominje, izvor su joj radosti. „Unuci kažu: ‘Naša baka je Šemsa Suljaković’, i meni je to dovoljno“, rekla je sa skromnim osmijehom. Ove riječi govore više od mnogih intervjua – u njima je sadržana tiha sreća žene koja je, uprkos svemu, ostala vjerna sebi.
- Danas Šemsa često provodi vrijeme sa porodicom, uživa u svakodnevnim sitnicama i ulogama koje su možda ranije bile potisnute zbog profesionalnih obaveza. Kroz odnos s unucima prenosi životne lekcije koje je naučila kroz decenije borbe, gubitaka, ali i ljubavi. Njena prisutnost u njihovim životima nije samo baka koja ugađa – već životni vodič, žena koja svojim primjerom pokazuje kako se kroz sve oluje može hodati uspravno.
Iako je fizički manje prisutna u medijima, njen muzički uticaj je neizbrisiv. Šemsine pjesme i dalje se slušaju, pjevaju i osjećaju – od kafana do koncerata, od generacija koje su uz nju odrasle, do onih koje je tek otkrivaju. Mnoge žene i danas u njoj vide uzor – jer je pokazala da se može biti nježna, emotivna i snažna u isto vrijeme.
U vremenu u kojem popularnost često dolazi brzo, ali još brže nestaje, Šemsa Suljaković ostaje simbol trajne vrijednosti. Njena životna priča je svjedočanstvo da je snaga žene u njenoj tihoj borbi, u njenoj sposobnosti da preživi, oprosti i nastavi dalje. Ona je pokazala da je istinska slava ona koja dolazi iz autentičnosti, iskrenosti i dubine, a ne iz površnog sjaja.
Danas, kao majka, baka, umjetnica i simbol jedne epohe, Šemsa Suljaković stoji kao živ dokaz da se ljubav, bol i glas žene mogu utkati u melodiju koja traje vječno.
