U nastavku našeg današnjega članka, malo se dotičemo i teme, iskrenih životnih ispovijesti. Naime, govori se o čovjeku, koji je imao stabilnu porodicu, kćerku od 4 godine, a onda je sasvim slučajno upoznao i jednu djevojku.
Albert Ellis, utemeljitelj racionalno-emotivno-bihevioralne terapije, značajno je utjecao na psihologiju svojom hrabrom borbom protiv iracionalnih uvjerenja koja koče ljudsku sreću. Tijekom svoje opsežne karijere koja se proteže više od šest desetljeća, identificirao je niz kognitivnih zamki nazvanih “otrovi užitka” – misaoni obrasci koji rezultiraju osjećajima bespomoćnosti, nezadovoljstva i unutarnjih sukoba. Među njima je jedno od najraširenijih i najštetnijih uvjerenje da osobna vrijednost ovisi o ljubavi i prihvaćanju drugih.
Ovu ideju prihvaćaju mnogi pojedinci počevši od djetinjstva, razdoblja kada je odobrenje roditelja i učitelja ključno za osjećaj sigurnosti i preživljavanja. Međutim, kada se takav način razmišljanja zadrži u odrasloj dobi, može se razviti u štetnu zamku. Bez znanja pojedinca, postoji tendencija da se previde istinske potrebe u korist ispunjavanja očekivanja drugih, vođena željom za ljubavlju i prihvaćanjem. Ovakav stil života u konačnici rezultira potiskivanjem osobnih želja, izazivajući osjećaje praznine i unutarnjeg sukoba – a sve u nastojanju da se izbjegne odbacivanje.
Ellis je oštro odbacio ovu ideju, ističući da je nerazumno očekivati ljubav od drugih, jer nitko nije inherentno dužan pružiti je. Pojedinci se suočavaju s vlastitim izazovima, manama i ograničenjima, što ih može spriječiti da adekvatno odgovore na naše emocionalne zahtjeve. Bit emocionalnog oslobođenja leži u prepoznavanju da iako je prihvaćanje od drugih pozitivno iskustvo, ono nije bitno za našu sreću i samopoštovanje. Usvajanje racionalnije i zdravije perspektive – kao što je uvjerenje da je “iako je lijepo biti voljen, to ne određuje moju vrijednost” – potiče povećano samopouzdanje, emocionalnu otpornost i veći osjećaj autentičnosti.
Ovo gledište oslobađa pojedince obveze da se neprestano potvrđuju u očima drugih, dopuštajući im da njeguju odnose temeljene na uzajamnom poštovanju, a ne na tjeskobi od potencijalnog odbijanja. Slično tome, društvo u kojem živimo često nameće ideju da naša vrijednost ovisi o postizanju uspjeha definiranog vanjskim kriterijima — kao što su postignuća u karijeri, bogatstvo, fizički izgled i društveni položaj. Ellis je osudio ovu perspektivu kao još jednu zamku koja iscrpljuje pojedince i tjera ih na beskrajnu potragu kojoj nedostaje pravi cilj. Brojni pojedinci postižu uspjeh kojemu su težili, da bi otkrili da još uvijek ne osjećaju mir i zadovoljstvo;
To je zato što je njihova težnja bila za priznanjem, a ne za osobnim ispunjenjem. Korisna alternativa toj perspektivi je: “Moja vrijednost ne ovisi o mom posjedu ili mom uspjehu mjerenom standardima drugih. Posjedujem vrijednost jednostavno kroz svoje postojanje, napore i osobni razvoj.” Usredotočujući se na naše unutarnje vrijednosti i naš napredak prema individualnim ciljevima, a ne na vanjska mjerila, stvaramo okruženje pogodno za istinsko samopoštovanje – ne zato što smo “najbolji”, već zato što smo iskreni prema sebi. Jedan prevladavajući nesporazum koji je Ellis razjasnio jest uvjerenje da se život mora odvijati točno onako kako ga zamislimo.
Takvo nefleksibilno razmišljanje često dovodi do razočaranja, frustracije i osjećaja bespomoćnosti. Život ne slijedi linearan put; nego je puna neizvjesnosti, izazova i neočekivanih obrata. Umjesto da na te slučajeve gledamo kao na pokazatelje neuspjeha, imamo priliku na njih gledati kao na prilike za rast, prilagodbu i istraživanje novih puteva. Ellis nas potiče da prihvatimo perspektivu da “život ne mora biti savršen da bi bio vrijedan truda.” Umjesto da služi kao dokaz naše neadekvatnosti, neuspjeh je sastavni dio putovanja koje oblikuje naš karakter.
Sposobnost podnošenja, traženja poboljšanja i učenja iz poteškoća je ono što životu daje smisao, a ne postizanje idealnog rezultata. Štoviše, uvjerenje da nemamo utjecaja na svoj život ili obrnuto, da moramo kontrolirati svaki aspekt, još je jedna krajnost koja remeti unutarnji mir. Ellis je naglasio važnost diferencijacije – razumijevanja onoga što je pod našom kontrolom, a što nije. Iako je istina da ne možemo utjecati na sve situacije, imamo mogućnost birati svoje reakcije na njih. Ovo prepoznavanje izbora osnažuje, povećava samopouzdanje i ublažava osjećaj nemoći.
Uvjerenje da je preživljavanje nemoguće bez vanjske pomoći može biti jednako štetno. Pojedinci koji ovise isključivo o vanjskim izvorima podrške često se nalaze u suovisnim odnosima, što ih čini ranjivima kada se takvi odnosi raspadnu. Ellis je zagovarao njegovanje unutarnje snage i samopouzdanja: samopouzdanje nije jednako izolacija, već implicira stabilan izvor podrške za sebe, čime se olakšavaju zdraviji i uravnoteženiji odnosi s drugima.
