Branko Janković, glumac poznat po autentičnim ulogama, pre nekoliko godina je drastično promenio svoj život. Napustio je grad, vratio se u svoje rodno mesto i posvetio se poljoprivredi i stočarstvu. Njegov potez je iznenadio kolege i porodicu, koji su mu govorili da se ne muči uzalud. Međutim, Branko je čvrsto verovao u svoj unutrašnji osećaj, a uz podršku supruge sada uživa u ispunjavanju svog sna.
- Njegov uspon slave počeo je pojavljivanjem u popularnoj seriji “Vojna akademija”, gdje je privukao našu pažnju. No, njegova iznimna izvedba u “Tatama” istinski je osvojila publiku. Ne samo da je posvećen svom zanatu na ekranu i na pozornici, već također upravlja golemim imanjem na kojem živi više od 2000 koza.
U Gunjacima pokraj Osečine glumac je utjehu i inspiraciju pronašao na svom imanju. Vjeruje da nečije imanje može poslužiti kao izvor kreativnosti, ali i pružiti jedinstveni osjećaj mira. Za njega je posao put do samoizražavanja i osobnog ispunjenja, a kao glumac, imao je sreću da ima brojne uloge i prilike da pokaže svoje pravo ja. Međutim, on također priznaje da njegovo imanje nudi poseban oblik ostvarenja, treću dimenziju njegove osobnosti. Prepoznajući važnost poljoprivrede i proizvodnje hrane za budućnost Srbije, glumac objašnjava da Gunjaci nisu samo mjesto mira, već predstavljaju i značajan doprinos poljoprivrednim nastojanjima u zemlji.
S ponosom je istakao da je ova kuća, u kojoj je on sam rođen, kao i njegov djed i pradjed, sada mjesto u kojem odrastaju njegova djeca.Jankovićeva majka je, kako je otkrio, kao dijete bio suzdržan i introvertiran. Svaki dan je krenuo na četiri kilometra dugo putovanje do svoje lokalne osnovne škole, da bi naposljetku završio svoje obrazovanje u svom rodnom gradu. Njegova najveća želja bila je upravljanje kamionom, što ga je navelo da upiše Srednju prometnu školu u Zemunu, zbog čega je morao stanovati u studentskom domu.
U jednoj je sobi živjelo osam osoba koje su dijelile zajedničku kupaonicu. Kako bih se održao, bavio sam se raznim poslovima unutar omladinske zadruge. Kućanstvo je vrvjelo brojnim poslovima, što me potaklo da pohađam vjeronauk i sate šaha, što je potaknulo moju fascinaciju glumačkom umjetnošću.
Usprkos preprekama u nastavi glume u Beogradu, Novom Sadu i na Cetinju, ostao je odlučan i ustrajan. Njegova nepokolebljiva predanost na kraju se isplatila kada je primljen na fakultet u Banjoj Luci. Činilo se da je u ovom gradu sudbina intervenirala, jer su mu se putevi ukrstili sa svojom sada ženom, što je dovelo do blaženog braka i blagoslova troje divne djece.
U prolazu su nam se putevi ukrstili i nisam mogla a da ne primijetim kako se doimao starijim. To me natjeralo da mu ponudim frizuru. Naposljetku, uputio je poziv na kavu u neobičnu, staru krčmu. Tamo je izgovorio riječi: “Bit ćeš moja žena. Dođi u prosincu, dovest ću te u svoj dom, da svi vide.” Iako se činilo nevjerojatnim, upravo se tako i odvijalo, tvrdi supruga Branko, koja je odlučila da joj obitelj bude prioritet ispred karijere. Obitelj Janković čine dvije kćeri i sin. Smatraju se sretnima što njihova djeca imaju priliku odrastati u živopisnom Beogradu i mirnoj ljepoti netaknute prirode, okruženi pripitomljenim životinjama i uživati u slobodi igre pod prostranim otvorenim nebom.
Sela su bila pusta, a među ljudima je raslo nezadovoljstvo načinom ishrane. Pojavila se potraga za hranjivim namirnicama jer pojedinci žude za tim. Nažalost, takve odredbe nisu lako dostupne u glavnim supermarketima i tržnicama. Kao rezultat toga, krenuo sam na putovanje kako bih svoje imanje oslobodio neželjene vegetacije i osigurao zdravu hranu za sebe, svoju djecu i svoje drugove. Vijesti o ovom pothvatu brzo su se proširile, otkrivajući golemi potencijal koji leži unutar ovih praznih prostora. Ljudi počinju priznavati ovaj potencijal, ali moraju biti voljni uložiti napor i poduzeti nešto. Svjedočeći pozitivnom utjecaju prirode na razvoj moje djece, primijetio sam da se, osim s igračkama, više druže sa svojim vršnjacima – potvrđuje Branko.
Što je bilo podrijetlo svega?Odrastajući u selu Gunjaci, pješice je istraživao okolicu, stvarajući usput draga sjećanja.- Moja primarna motivacija, primarni izvor inspiracije i snaga koja me tjera naprijed duboko je ukorijenjena u mojoj povezanosti s precima – priznao je Branko za “Mondo”. “Oni utjelovljuju živu povijest, živu biografiju pojedinaca koji su nekoć hodali ovom zemljom ili koji njome još uvijek hodaju danas. Njihove priče, koje su nedvojbeno bile stvarne, a nama se često činile mitskima, daju mi snagu da oslobodim svoju kreativnost.Nije bilo sumnje da je na pravom putu.
Nakon prvog susreta s tim konkretnim kruhom i kasnijih susreta s egzistencijalnim pitanjima, zatekao sam se kako razmišljam zašto ne bih trebao zadubiti u područje ekonomije i onoga što se danas obično naziva brendiranjem. Zaintrigirala me ideja o brendiranju vlastite ustanove. Ako bismo govorili metaforički, to bi bilo slično onom crno-bijelom konju koji živi u meni. Posjedujem i racionalnu narav i sklonost ka hirovitom. Cilj mi je njegovati oba aspekta svoje osobnosti – umjetnički i logički. Bavljenje glumom ni na koji način nije spriječilo moj napredak.
Kao pješak plovim kroz život. Glumačka profesija koju sam odabrala jedinstvena je i osebujna. Kad izađem na pozornicu, često se uhvatim kako razmišljam tko je moja publika i tko me promatra. Glumačka je karijera izazovna, kao i u svakom sustavu, uvijek postoje početne prepreke koje treba prevladati i poboljšati. Jednom kada ga uspostavite, postaje stvar održavanja, što može biti prilično svakodnevno. No, glumci su široko prihvaćeni u društvu. Jeste li se ikada zapitali zašto uspješni poslovni ljudi, oni koji imaju vlastite konglomerate, potiču svoju djecu da se bave glumačkim poslom?
Upravo zato što nudi mnoštvo mogućnosti i prilika. Jučer sam igrao u predstavi, dan ranije sam bio na premijeri jednog filma u Novom Sadu, a sada sam se našao ovdje. Nedavno sam čak imao iskustvo rada u tvrtki za proizvodnju gnojiva i posjet vinariji kako bih razgovarao o siru. To je vrsta bogatstva koje mi pruža biti glumac. Omogućuje mi otključavanje brojnih vrata, gdje se ljudi otvaraju i komuniciraju sa mnom na potpuno drugačiji način.Ideja da se odvaži na uzgoj koza došla mu je neočekivano, kao da su ga ka tome usmjeravali znakovi uz cestu.
Jedne zime donio sam odluku o kupnji konja. Zajedno smo krenuli na mnoge vožnje, istražujući nepregledna brda. Inspiriran ruskim sanjkama, konstruirao sam velike saonice i u njih upregnuo konja. Bilo je to uzbudljivo iskustvo. Ubrzo nakon toga, prisustvovao sam vjenčanju jednog svog rođaka, koji je imao koze. Prve večeri slavlja, dok su se rođaci okupili da čestitaju, moj bratić je sa mnom ispričao intrigantnu priču. Čak mi je dao neobičnog crva kojeg sam pregledao iz svih kutova. To me podsjetilo na važnost otvorenog uma.
Prije ovog susreta razmišljao sam o načinima modernizacije našeg skromnog seoskog doma. Međutim, nisam mogao a da ne razmislim o izazovima konkurencije u dosezanju kupaca i uvjeravanju istih da isprobaju nove stvari. Tada me zanijela ideja o kozama. Kako sam zadubio u studij filozofije, otkrio sam značaj koza u mitologiji i filozofiji. Često su prikazivani kao satiri, bića koja su dijelom bila jarac, a dijelom čovjek. Ova simbolika duboko je odjeknula među našim ljudima, jer su koze imale vitalnu ulogu u našoj povijesti. Bile su nam kao druga majka, oslonac i spas u burnim vremenima, poput razdoblja turske okupacije i Drugog svjetskog rata.
Usmjeravajući zaradu od glume, ulagao je u sferu konjušniceS početnim sredstvima od 10-12 tisuća eura, dobivenih od tantijema serije “Lud, zbunjen, normalan”, počeo sam graditi štalu. Za prijevoz kanti osobno sam se nosio sa zadatkom, trpeći neke manje neugodnosti. Mljekara u Mionici velikodušno mi je ustupila rabljene kante koje sam marljivo čistio i prenamijenio za skladištenje sira. Sam sam izrađivao naljepnice na printeru, uložio sam 600 eura u usisavač.
Ranije mi je sir bio u podrumu, ali sam nakon nabavke usisavača sir učinkovito zapakirala i distribuirala kupcima. Nije neuobičajeno da tvrtke preusmjere višak dobiti u investicije, jer se čini da je takav pristup povoljan za poslovanje. Međutim, te tvrtke često posrnu zbog nedostatka čvrstih temelja. Iznenada, jednog jutra, probudite se i otkrijete da su svi lanci popucali, nepredviđeni razvoj događaja koji vas je uhvatio nespremnog.Unatoč široko rasprostranjenom skepticizmu i predviđanjima neuspjeha, Branko je prkosio očekivanjima ne samo uspjevši u svojim ulaganjima nego i okupivši cijelo susjedstvo da sudjeluje u pothvatu.
U početku sam bio zabrinut zbog dostupnosti sirovina. Upravljati sam s 250 koza bio je popriličan zadatak, a da ne spominjem mljekarstvo i preradu. Međutim, kad sam primijetio interes ljudi, shvatio sam da ima potencijal svima donijeti sreću. Čak sam se uključio u razgovore s pojedincima. Često se nadamo da će se netko, negdje srediti i usrećiti nas, ali nije tako. Svijet je sada međusobno povezan i ključno je pratiti ga na odgovarajući način. Pitam se zašto se u Srbiji pored autoputeva ne otvaraju nacionalni restorani.
- Takav bi restoran privukao kupce, među kojima su i oni koji za restoran rade sječu drva ili za njegove potrebe uzgajaju dva hektara graha. Ne moraju piti, ali mogu uživati u par sarmi. S druge strane, postoje pojedinci koji ne razmatraju te mogućnosti. Čini se da o tome nitko nije previše razmišljao.Nadalje, uz ostale svoje pothvate, otisnuo se iu nekonvencionalno područje poslovanja izgradnjom vodenice.
Jedno od mojih najranijih filmskih sjećanja je film Đorđa Kadijevića “Leptir”, film koji je uvršten u kolekciju svjetskih horor filmova. Čak su se i naša djeca plašila prikazivanja vampira i vještica. Središnja radnja se odvija unutar mlina Potočari, posebnog obilježja zapadne Srbije. Ovo okruženje poslužilo mi je kao duboki izvor inspiracije. Sada, kad bi me Francuz vodio kroz njegove drevne podrume, mogli bismo istražiti autentičnost ovog mjesta. I evo ga, ispred mene. Osjećam neizmjerno zadovoljstvo u ovom prostoru. Mogu provesti cijeli dan ovdje, koristeći to kao bazu za kopanje u dubine ove gudure. Uostalom, gdje bih drugdje mogao dovesti pojedince da kušaju moje originalne kreacije?
Unatoč tome što se smatra sretnikom, muči ga stalna sumnja u ispravnost svojih postupaka. Njegova najdublja želja je da njegov život ima pravi značaj, a materijalne stvari zauzimaju drugo mjesto na listi njegovih prioriteta.Sličan sam bageristi, osobi koju pokreće neopisiv žar. Postoji određeni osjećaj božanske naklonosti koja mi je dana, što me čini istinski zadovoljnim i radosnim pojedincem. Posjedujem neutaživu glad, duboku želju da ispunim Božju ljubav donoseći obilje i blagostanje. Moja vizija je vidjeti ovo mjesto prepuno djece i ljudi, svjedočeći mljevenju velikih količina brašna upravo u ovom potoku i mlinu.
Sanjam o tome da Zapadna Srbija prihvati kozarstvo, da postane kulturno, inteligentno i dobro planirano društvo. U današnjem međusobno povezanom svijetu, gdje mogućnosti ima na pretek, žudim za danom kada će se moći reći da je jedan intrigantan čovjek živio među fascinantnim pojedincima. Težim biti više od pukog promatrača; Odbijam stagnirati. Težim svrsi i smislenim težnjama.
Često se uhvatim kako razmišljam o prednostima i inteligenciji svega toga. Pažljivo razmatram rast tvrtke i potencijal koji s njim dolazi. No, oprezan sam s izrekom “pazi što želiš, možda ti se i ostvari”. Unatoč tim mislima, nevjerojatno sam zadovoljna i ispunjena. Što se moje glumačke karijere tiče, vjerujem da moje vrijeme tek dolazi. Kao glumci, izlažemo se i mentalno i emocionalno.
Zašto bi me netko iskorištavao? Možda ne posjedujem konvencionalnu privlačnost ili nosim dizajnerske marke, niti imam tetovaže ili piercing. Nedostaje mi bilo kakva utjecajna podrška. Ipak, ljudi me prihvaćaju. U današnjem društvu, čim nešto odstupi od norme, to se odmah dovodi u pitanje i ispituje. Samo si viši slojevi društva dopuštaju slobodu da istražuju nešto drugačije. Ja odlučujem igrati na tu kartu.
