U današnjem članku želim vam preneti priču koja pokazuje da se život ne meri lakoćom dana, već snagom koju čovek nosi u sebi i ljubavlju koju nesebično daje onima koje voli. Dok sam prepravljao ovu priču, još jednom sam se uverio da se ponekad upravo u najtežim trenucima rađa nova nada, i da su ljudi oko nas često ti koji naprave najveće čudo.
U selu Polazi, podno mirne i moćne Golije, nalazi se dom koji spolja izgleda sasvim obično – skromno zdanje, tiho, ušuškano u zelenilu. Ali iza njegovih zidova živi porodica koja nosi teret mnogo veći od onoga što bi mnogi mogli izdržati. U tom domu živi Velibor Bugarić, čovek koji se svakog jutra budi sa istom misijom – da bude stub svojoj deci, da ih zaštiti i podigne, bez obzira na to što mu je sudbina ostavila rane koje nije zaslužio.
Njegova priča počela je kao lepa ljubavna bajka, dokaz da granice i poreklo ne znače ništa kada se dvoje ljudi zavole. Pre više od deset godina oženio se ženom iz Albanije, uprkos tome što su mnogi u selu imali različita mišljenja. Jedni su se čudili, drugi komentarisali, treći samo ćutali, ali Velibor je gledao samo ono što je bilo pravo – ljubav koja ih je spajala. Zajedno su radili, zidali dom i na svet doneli četvoro dece. U kući je bilo smeha, radosti, planova i one tihe topline koja se ne može kupiti.

A onda, jednog dana, sve se slomilo. Bez reči, bez pozdrava, bez objašnjenja – majka je otišla. Napustila je muža, ali još bolnije, napustila je svoju decu. Otišla je kao da nikada nije ni postojala u njihovom životu. Taj trenutak ostavio je prazninu koju je teško opisati, prazninu koja ne pogađa samo odraslog čoveka, već najviše one najmanje, koji ne razumeju zašto je neko ko ih je trebalo voleti – nestao.
Velibor nije imao luksuz da potone. Morao je da bude i otac i majka, da brine o svakom detetu, da im bude podrška i sigurnost. A u toj borbi nije bio sam. Uz njega je stalno bila njegova majka, baka Ljubinka, žena čije su ruke navikle da rade, a srce naviklo da trpi i voli. Odrasla je kao siroče, pa možda baš zato najbolje razume bol napuštenog deteta. Svakog dana dolazi u kuću, kuva, pegla, kupa decu, tješi ih, daje im ono što jedino može – toplinu i razumevanje.
- Ipak, kada priča o svojoj bivšoj snahi, njen glas zadrhti. Govori da su je lepo prihvatili, da je bila mirna i vredna, da ničega nije manjkalo. Ali bol ostaje – “Zašto ih je ostavila?” pita se baka iznova, ne krijući tugu. Život, međutim, ne daje uvek odgovore.
Dok su Velibor i deca pokušavali da žive dalje, selo i dobri ljudi pokazali su šta znači zajedništvo. Rođaci, komšije i prijatelji ujedinili su snage da pomognu ovoj porodici. Donosili su hranu, odeću, drva, sredstva za školu – sve ono što bi im olakšalo dane. Nisu imali mnogo, ali dali su ono najvrednije – srce.
Ubrzo se pojavio i čuveni humanitarac Hido Muratović iz Novog Pazara. Doneo je pomoć, ali još važnije – doneo je osećaj da ova porodica nije zaboravljena. Njegov dolazak bio je kao znak da dobrota još postoji.
A onda je stigla Nova godina, i sa njom trenutak koji deca nikada neće zaboraviti. U selo je došao pravi Deda Mraz, sa belom bradom, crvenim odelom i džakom punim poklona. Deca su trčala prema njemu, smejala se, grlila svoje paketiće i gledala ga očima punim čiste radosti. Njihova sreća nije bila u igračkama – bila je u osećaju da nisu sami, da postoje ljudi koji brinu, koji ih vide i koji žele da im unesu svetlost u dane koji nisu uvek laki.
- Danas porodica živi skromno, oslanjajući se na poljoprivredu, dječiji dodatak i veliki trud bake Ljubinke. Ona iz dana u dan daje sve što može, uprkos godinama. Njena želja je jednostavna – da njen sin ponovo pronađe sreću, da upozna ženu koja će ga voleti, ne da bi zamenila majku njegovoj deci, već da bi Velibor konačno imao nekoga ko će stati uz njega.
Ova priča nije priča o napuštanju, već o snazi, o tome kako čovek uz ljubav, pomoć dobrih ljudi i želju da opstane, može da izdrži i ono što izgleda nemoguće. Pokazuje da nada nikada ne nestaje, već se samo sakrije, čekajući pravi trenutak da ponovo zasija.
I možda je najveća poruka ova: čuda se ne događaju samo u bajkama. Ponekad se rode u malim kućama podno planina, tamo gde žive ljudi koji veruju da ljubav i dobrota mogu promeniti svet – makar onaj mali, njihov, porodični




















