BONUS TEKST: Sjajan glumac, podjednako lako igrajući svaku ulogu, dobar suprug, odan prijatelj i ponekad, doduše, malo-težak čovek, ali ipak tako ga danas često opisuju: Danilo Bata Stojković. Igrao je u gotovo svim najpoznatijim jugoslavenskim filmovima. Jedan od nastupa bio je i u predstavi Dušana Kovačevića “Profesionalac” koja ga je proslavila jer je godinama igrao u Zvezdara teatru u Beogradu. “Varljivo ljeto”, “Maratonci trče počasni krug” i “Ko to tamo peva” samo su neki od filmova po kojima se prisjećamo velikog glumca. Jedno je sigurno, malo ko je poznavao Danila Stojkovića, a o njemu je znao toliko koliko njegova Olga, ta čuvena voditeljka Ateljea 212 sa kojom je proveo 30 i po godina, a koja nas je nažalost napustila početkom 2020. godine.
U životu su sve zajedno dijelili: sreću, tugu, nesreću. Glumčeva smrt rastavila ih je 16. ožujka 2002. godine. Rođen je 11. kolovoza 1934. u Beogradu. Vrsni kazališni i filmski glumac, Bata nije želio razgovarati s novinarima. Rekao je da ga novinari ne razumiju i da će što god im kaže biti okrenuto naglavačke; dakle, nema mnogo dokaza o tome kakav je bio iza kulisa kad je zastor pao i svjetla pozornice se ugasila. Ne može se ne napraviti paralela između njega, najvećeg i najvjernijeg glumca ovih prostora, i Molierea, najvećeg komediografa svih vremena. Obje su svoje živote posvetile pozornici; oboje su tu stradali.
Moliere je posljednji dah udahnuo igrajući u vlastitoj drami “Umišljeni bolesnik”. Pao je umirući od boli – a publika je to shvatila kao dio njegove sjajne glume. Bata je, nakon samo tri dana od kada se zadnji put pozdravio s publikom kao Luka Laban u Profesionalcu, sahranjen na Novom groblju. Olga je u jednom od intervjua za života šapnula neke stvari o životu Danila bate Stojkovića. “Imao je dva starija brata, Zdravka i Živorada, i sestru Veru (koja je bila deset godina mlađa od njega).
Majka mu je tada već bila u klimaksu, doktor nije htio ni da je dotakne. Bata je puknuo da je tada se i tada opirao i nije mu dao da ga izvadi U mladosti je bio malen i mršav čak je i njegov učitelj Tomislav Tanhofer govorio: “Kad se udebljaš, bit ćeš pravi glumac” Olga je trčala. sto metara brzo. šalio sam se s njim da ga je gužva učinila bržim.” Njegov brat Živorad bio je student iz Karlovih Vara, morao si ih čuti kako govore, to je bilo kao kad bi netko rekao da je sa Sorbonne ili Cambridgea. Gledaš i slušaš. S druge strane, Bata je bio loš đak u školi.
Išao je na posebne satove za dopunsku matematiku, ali se isticao u recitiranju; ponavljao je razred jednom i dvaput. Nisu ga zanimale fizika i matematika; zanimalo ga je samo recitiranje i čitanje. U djetinjstvu je ljetovao u Vrnjačkoj Banji, gdje je njegov brat Živorad, nakon rata na Goču, sagradio školu, što je bio početak veze između ovog glumca i grada koja se nije prekidala tako da ni deceniju nakon što je preminuo još je ostalo. Kad je bio dijete, majka ga je odvela na Banju. Bilo je to, prema današnjim standardima, otmjeno; sjetio se mjesta. Također, odlazio je na Goč kod brata da sprema dopunske ispite.
Kad je postao naš čovjek kad god smo se vratili s odmora nije bilo važno odakle dolazimo. Na Baniji je godinama slavio rođendane, a mi ih tamo slavimo i danas. Samo su mu se svidjeli ljudi i Banja je ostala po našem običaju. Nakon zavidnog uspjeha u školi, Bata je zanemario prirodne znanosti i dao se u istraživanje umjetnosti i tajni glume. Bata je bio težak u smislu: bez gluposti, snažan i sugestivan. Nakon što je počeo čavrljati, čovjek bi pomislio da nije pokrenuo pitanje cijene.
Nije volio laži i zato kad bi netko počeo pričati gluposti, nikad ne bi pitao, samo bi odmah odgovorio. Bio je zajedljiv i ipak je imao svoje mišljenje; na taj ga je način bilo teško podnijeti. Volio je dobro društvo. Kazalište mu je na prvom mjestu, kafić na drugom i kuća tek na trećem mjestu. Kazalište je njegov hram kojem se klanjao s neizmjernim poštovanjem. Uvijek je govorio ljudima što i kako da rade, znao se dobro naljutiti kad netko ne sluša – stoga je znao biti i neugodan.
