Za danas smo vam spremili još jedan vic, a koji je povezan sa Lepom Brenom, Iko su Mujo i Haso uglavnom glavni junaci svih viceva, sada slijedi vic o poznatoj srpskoj pjevačici
BONUS TEKST:
Ratko Dražević, čovjek čija bi biografija mogla ispuniti tri života i inspirirati više filmova, ističe se kao enigmatična figura komunističke Jugoslavije. Služeći kao Titov egzekutor i utjelovljujući živu osobu Udbe, bavio se nedopuštenim poslovima poput šverca cigareta za državu. Štoviše, držao je odgovornost za olakšavanje trgovine između istočnog i zapadnog bloka tijekom Hladnog rata.
Kao osnivač najutjecajnije tvrtke u SFRJ, Dražević je ostavio neizbrisiv trag u filmskoj i kulturnoj industriji. Unatoč njegovoj reputaciji po korupciji i predatorskom ponašanju, posjedovao je i duboko emocionalnu stranu. Njegova životna priča, iako je teško provjeriti, nikada nije bila osporavana. Rođen u okolici Raške 1918. godine, njegov djetinjstvo ostaje obavijeno velom tajne sve do izbijanja Drugog svjetskog rata.
Unatoč njegovim težnjama da postane liječnik, rat mu je poremetio planove, gurnuvši ga na drugi put. Nasuprot idealiziranim prikazima koji se često viđaju u partizanskim filmovima i o kojima se uči u školama, tek se tijekom rata počeo afirmirati i uzdizati u činovima. Njegova snalažljivost odvela ga je u vrh Narodnooslobodilačke borbe (NOB). Suočen s optužbama za pronevjeru sredstava namijenjenih Titovoj Užičkoj republici, Krcun i Leka Ranković zapazili su ga i nakon završetka rata prepoznali njegovu podobnost za udbaške poslove. Iako je možda bio prvi koji je javno okaljao sliku partizanskog otpora izjavom “Borba protiv Nijemaca nije bila ništa posebno. Sve se svodilo na hvatanje i klanje četnika”, takve mu misli tada nisu padale
Po završetku rata dobio je od Udbe odgovornost da eliminira četnike i one koji su ih podržavali u središnjoj Srbiji. Kako je priznao, ubojstva su izvodili bez ikakve provjere, oslanjajući se samo na sumnje susjeda. Upravo u tom kontekstu otkriva se Ratkova prava priroda. Nakon što su četnici iskorijenjeni, njegovom timu je postalo dosadno pa su se posvetili uhićenju i pritvaranju muškaraca koji su imali veze s atraktivnim ženama u regiji. Zlorabili su svoj autoritet komunističkih dužnosnika kako bi prisilili te žene u njihove krevete, koristeći ih kao sredstvo da pokušaju osigurati oslobađanje onih koje su uhitili.
Kad je susreo novinara Milomira Marića, slavno je izjavio: “Ja sam čovjek koji je oduzeo živote dvije tisuće pojedinaca i upustio se u intimne odnose s dvije tisuće žena. Pojava gnusnih radnji u ovom dijelu Srbije predstavljala je izazov za novoimenovanu vladu, zbog čega je Ratku pripala nova odgovornost. S pražnjenjem državne riznice Dražević je postao glavni kandidat za generiranje nedopuštenih sredstava. Krcunu Peneziću sam iznio ideju da Izvršno vijeće Srbije osnuje specijalizirani odjel koji bi se bavio ovim pitanjem.
Vlada je sugerirala Vladi Višnjiću, a Udba meni, da pokrenemo rad u okviru tvrtke “Morava” koja je već bila uključena u šverc u Njemačkoj, s krajnjim ciljem stvaranja “Geneksa”. Preuzeli smo kontrolu nad švercom cigareta koji je prethodno vodila “Morava”, maskirajući ga kao izvoz trske u Nemačku. Cigarete smo vješto sakrili unutar trske postavljene oko vagona i surađivali sa židovskim skupinama kako bismo ravnomjerno podijelili dobit. Zatim smo primijenili sličan način prijevoza pomoću cigareta do Italije. Trgovci bi gliserima dolazili po robu izravno s otvorenog mora i promptno plaćali.
- Zbog toga je došlo do spora između nas i savezne Udbe oko raspodjele tržnice, što je rezultiralo prijevarom obje strane. U to vrijeme Ratko Dražević doživljava svoj najznačajniji uspon. Krcun je skovao plan kako ga udaljiti od bogatstva i moći, a uz pomoć Ratkovog prijatelja Vlade Višnjića, direktora “Geneksa”, predložili su mu da preuzme vođenje filmskog studija čiji je cilj bio prikazati Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju kroz medij kinematografije.
Zbog neuspješnog poslovnog pothvata u Sjedinjenim Državama, jedno vrijeme nije mogao putovati u inozemstvo. To je bilo zato što je identificiran kao zarobljeni obavještajac i naknadno je stavljen na crnu listu. No, sredinom šezdesetih situacija je razriješena pregovorima s Amerikancima, što mu je omogućilo da nastavi svoja međunarodna putovanja zbog angažmana vezanih uz film.
U početku mu je namjera bila stvoriti film pod nazivom “Marco Polo”, s Alainom Delonom u glavnoj ulozi Marka Pola. I tako, počelo je snimanje. U tom konkretnom filmu Miško Milošević i naša ekipa bili su glumci u pozadini pod nadzorom Delona. Sajmište je pretvoreno u šahovska polja na kojima je Marko Polo igrao s Džingis-kanom i Kublajem Kan. Razmjeri produkcije bili su golemi, sadržavali su žive slonove i konje. Igrali su šah na tako zadivljujući način… sve dok nije izbio skandal. Raul Levi, francuski koproducent filma, bio je odgovoran za pokretanje francuskog novog vala, pokreta koji je slavno pokrenula kultna Brigitte Bardot.
Sljedeći je na redu bio Gile Đurić, cijenjeni direktor “Avala filma” i inače predsjednik općine Čukarica, koji se diči mrežom utjecajnih veza. Zbog napada iz Zagreba Ratko je morao biti žrtvovan, a političari su željeli zadržati zamah. To je dovelo do postavljanja Gileta za novog vođu, sposobnog pojedinca koji se razumio u posao, sve do Slobe i Stambolića. Na kraju, postaje izazovno utvrditi je li Ratko Dražević iskorištavao sustav ili je sustav iskorištavao njega. Istina leži negdje u sivoj zoni.
