Na satu matematike učiteljica postavlja pitanje Perici: „Perice, koliko je dva plus dva?Po svom običaju, Perica prstima dolazi do pravog odgovora. Počinje brojanjem na prste, brzim računanjem u dlanu i odgovara sa sigurnošću u glasu:Dva dodana dvama jednako je četiri.Učitelj je zadovoljan odgovorom i nastavlja:- Dobro, Perice, možeš li mi reći koliko je tri dodano tri jednako?
Perica je nastavio brojati uz pomoć prstiju, prebacujući ih s jedne ruke na drugu. Nekoliko trenutaka kasnije samouvjereno tvrdi:Tri dodana na tri jednako je šest.Učiteljica blista od zadovoljstva promatrajući Peričin hvale vrijedan napredak, ali se ipak nada da će ga potaknuti na dublje razmišljanje bez oslanjanja na fizičku pomoć svojih prstiju. Stoga mu ona odlučuje postaviti izazov:
- – Ovaj put želim da odgovorite koliko je pet plus pet bez brojanja na prste. Držite ruke u džepovima hlača i odgovorite bez pogleda!Perica nakratko zastaje da razmisli, ali ipak ostaje pozoran na učiteljicu. Stavlja ruke u džepove i pokušava brojati “unutra”. Sa zabačenim rukama, pokušava zbrojiti prste kao što to obično čini, ali ovaj put ne može jasno vidjeti broj prstiju koje broji. Nastaje tišina dok Perica vidno pokušava odrediti ishod. Nakon nekoliko sekundi, on odgovara s ozbiljnim izrazom lica:
– Pet dodano na pet jednako je jedanaest.Cijeli razred pridružio se smijehu zajedno s učiteljicom, jer su shvatili što se dogodilo. Perica, koji je brojao na prste gurnute u džepove, čini se krivo izračunao izgubivši trag jednog prsta, što ga je dovelo do netočnog odgovora. Ovaj šarmantni scenarij ne samo da izaziva smijeh, već također naglašava kreativne načine na koje djeca pristupaju rješavanju problema, dok istovremeno ilustrira kako ih njihove metode mogu lako odvesti u manje “zamke”.
Humor u Peričinoj situaciji nadilazi površinu. Ilustrira način na koji djeca razmišljaju i kako često ovise o jednostavnim, fizičkim pristupima u rješavanju matematičkih izazova. Kao i mnoga djeca, Perica svoje prste koristi kao alat koji mu pomaže u vizualizaciji brojeva. Međutim, kada se ova fizička pomoć ukloni, njegova metoda brojanja postaje donekle “pokvarena”.
- U ovom scenariju Perica se susreće s dvije poteškoće: mora brojati bez upotrebe prstiju i mora pratiti broj prstiju dok su mu u džepu, što se pokazalo znatno većim izazovom nego imati ih na vidljivom mjestu. Ovaj šarmantni primjer pokazuje kako djeca jedinstveno pristupaju rješavanju problema, što dovodi do trenutaka kreativnosti koji mogu biti vrlo zabavni.
Učiteljica je imala mogućnost odmah ispraviti Pericu, ali je ipak odlučila pronaći humor u situaciji, shvaćajući da smijeh često pomaže djeci da učinkovitije zapamte nastavu. Tako je Perica, unatoč pogrešci, uspio “naučiti lekciju” koja je bila i zabavna i poučna. Krećući se naprijed, vjerojatno će biti oprezniji u matematičkom radu, osobito kada ga učitelj uputi da se ne oslanja na svoje ruke za pomoć.
Ne samo da je ova šala šaljiva, već također ilustrira način na koji djeca razmišljaju i naglašava kako im maštoviti pristupi mogu pomoći, iako ih povremeno mogu odvesti na krivi put. Mnogi učenici se kroz ovu priču mogu vidjeti u Perici, jer su iskusili slične situacije u učionici pokušavajući rješavati zadatke na svoj jedinstven način.
