Čim je Vita počeo graditi na parceli koju je kupio za 1.900 eura, susjedi su mu se iza leđa smijali komentirajući kvalitetu nadolazeće građevine. Izrazili su sumnju u izgled i ukupnu kvalitetu kuće. Unatoč ruganju zbog svojih zidarskih sposobnosti, Vita je ostao uporan. Postupno je napredovao i nije se bojao tražiti vodstvo od onih koji su bili vještiji od njega. Cilj mu je bio vlastitim rukama, uz pomoć svojih najmilijih, izgraditi dom za svoje starije roditelje. Nije angažirao profesionalce, već se oslanjao isključivo na vlastitu snalažljivost i povremenu pomoć drugih kad je to bilo prijeko potrebno. Kako kaže, sve je sagradio svojim rukama, a pomoć je tražio samo kad je bila prijeka potreba.
Nakon brojnih proračuna i revizija zaključio je da može sagraditi skromnu kuću od 59,5 četvornih metara, a da ne premaši svoj budžet od 16-17.000 eura. Znao je da bi sve skuplje bilo nepraktično i neizvedivo. Razlog njegove pristupačnosti bio je taj što nije plaćao radnike, inače bi troškovi bili znatno veći. On i Hena dokumentirali su svaku fazu procesa gradnje, od početnog postavljanja bloka temelja do završnih radova. Njihov se trud isplatio kada je 47,5 milijuna ljudi pogledalo njihov video o izgradnji jeftine kuće od nule.
Zbog nedostatka stručnosti, odlučili su se za najjednostavniji pristup i upotrijebili blokove od laganog betona u svojoj gradnji. Kuća je neuglednog izgleda, sastoji se samo od prizemlja i kata, no kvadratura je više nego dovoljna za potrebe starijeg para. Prvo što treba napomenuti je da je nepostojanje bilo kakvih zajmova ili posuđenog novca značajno u stvaranju ove imovine. Međutim, kritičniji faktor koji treba uzeti u obzir je da su ono što su imali iskoristili za izgradnju ove kuće. Unuci sada uživaju u plodovima rada svojih baka i djedova. Zavirite u kuću koja je s ljubavlju građena za baku i djeda. Svjedočite preobrazbi iz prvog bloka u potpuno namješten i dovršen dom. Dok ima još priča iz ovog kraja, jedna nedavna priča o Snežani (63) i Bratislavu Stojiljkoviću (64), Leskovčanima, nije izazvala veliku pažnju.
U Srbiji je rijetkost da bračni parovi naprave potez koji je ovaj par učinio, osim ako se ne radi o nuždi. Ipak, ovaj par se na to odlučio svojom voljom, a ne iz obveze. Podrijetlom iz Leskovca, par je u Zrenjaninu otvorio uspješan restoran koji je trajao gotovo dva desetljeća. No, na veliko iznenađenje svojih poznanika, odlučili su napustiti svakodnevicu oko vođenja restorana i preseliti se u Gornji Dušnik, malo selo smješteno na obroncima Suve planine, sa svega stotinjak stanovnika. Obitelj Stojiljković stvorila je svoju verziju raja u Gornjem Dušniku revitalizirajući napušteno domaćinstvo. Tvrde da im je ovaj pothvat dao novi život. “Ovdje živimo dvije godine, ali čini se kao da smo ovdje cijeli život. Ne nedostaju nam gradska vreva ni stresovi na bivšim poslovima. Iza sebe smo ostavili mahnita telefoniranja, zagađenje i inspekcije koje izazivaju tjeskobu, umjesto toga uživamo u miru, svježem zraku, hranjivoj hrani i netaknutoj divljini”, rekao je Stojiljković.
Snežana i Bratislav ispričale su da su dosta često mijenjale karijere i radna mjesta prije nego što su se nastanile u Gornjem Dušniku. Njihov posljednji posao bio je vođenje restorana u Zrenjaninu duže vrijeme. Nikada nisu razmišljali o mogućnosti da žive u selu na obroncima Suve planine, kasnije poznatom kao Zaplanje, sve dok nisu stigli u Gornji Dušnik. Nikada nisu istraživali područje Zaplanja gdje se nalazi Gornji Dušnik, ali su se prilikom povratka iz Leskovca u Zrenjanin odlučili krenuti tim putem.
Dok smo se uspinjali na brdo, pred očima nam se otvorio prekrasan pogled na Suvu planinu i Zaplanjsku dolinu. Prizor pred nama ostavio nas je u čudu; bilo je kao da smo prebačeni u posve drugi svijet. Unatoč našem čuđenju, Branislav nam je skrenuo pozornost na jednu neobičnu činjenicu: nikada prije nismo vidjeli ovaj zapanjujući krajolik.
