U današnjem članku vam pišemo na temu čovjekove unutrašnje borbe, vjere i potrebe za samopreispitivanjem. Ovo je priča o mislima jednog izuzetnog čovjeka, ispričana jednostavno, gotovo kao lični zapis nekoga ko je godinama slušao, posmatrao i pokušavao da razumije ljudsku dušu.
Vladeta Jerotić bio je mnogo više od priznatom ljekara i akademika. Bio je čovjek koji je cijelog života pokušavao da spoji nauku i duhovnost, razum i vjeru, psihologiju i teologiju. Kao neuropsihijatar i psihoterapeut, susretao se sa ljudskom patnjom izbliza, slušao ispovijesti, strahove i krivice. Kao pisac i mislilac, nastojao je da sve to pretoči u riječi koje ne osuđuju, već pozivaju na razmišljanje.
Iako se bavio brojnim oblastima, najdublji trag ostavio je upravo svojim promišljanjima o čovjeku i njegovom odnosu prema Bogu. Njegove knjige i predavanja nisu nudili brza rješenja niti lake odgovore. Naprotiv, često su znala da uznemire, da natjeraju čitaoca ili slušaoca da se zapita o sopstvenom životu, uvjerenjima i postupcima.
Jerotić je vjerovao da savremeni čovjek sve teže pronalazi put ka unutrašnjem miru jer izbjegava suočavanje sa sobom. Smatrao je da je čovjek sklon da traži krivce spolja – u društvu, okolnostima, drugima – dok rijetko ima hrabrosti da pogleda u vlastitu nutrinu. Bez tog pogleda, govorio je, nema ni istinske promjene.
Posebno snažno su odjekivale njegove misli o ateizmu i odnosu prema grijehu. Jedna njegova rečenica često se citira upravo zato što je bila direktna i neugodna za mnoge. Smatrao je da veliki broj ljudi koji odbacuju vjeru zapravo ne želi da se suoči sa sopstvenim greškama. Ne zato što ih nema, već zato što kajanje zahtijeva poniznost, a ona je danas rijetka osobina.
- U njegovom shvatanju, Bog nije sudija koji jedva čeka da kazni, već izvor bezuslovne ljubavi. Problem, kako je govorio, nije u tome što Bog traži previše, već što čovjek nudi premalo – jer je zatvoren u sopstvenu gordost. Jerotić je često isticao da je pokajanje dar, a ne kazna. Ono ne ponižava čovjeka, već ga oslobađa.
Govorio je da čovjek ne treba da se kaje zbog Boga, već zbog sebe. Taj uvid u sopstvenu slabost ne služi da bi se neko osjećao bezvrijedno, već da bi postao svjestan svoje ljudskosti. Tek kada čovjek prizna da nije savršen, otvara se prostor za rast, ljubav i razumijevanje drugih.
U njegovim zapisima često se ponavlja misao da se do ljubavi ne može stići silom ili razumom. Ljubav, po Jerotiću, dolazi tek kada čovjek prestane da bude sam sebi dovoljan. Gordost, potreba za moći, slavom i kontrolom nad drugima zatvaraju srce i čine ga nesposobnim da primi ili pruži istinsku bliskost.
Zbog toga su njegova razmišljanja bila bliska i vjernicima i onima koji su se smatrali nevjernima. Nije govorio iz pozicije nadmoći, već iz iskustva nekoga ko je vidio koliko su ljudi krhki. Njegove riječi nisu imale cilj da dijele, već da spoje – čovjeka sa samim sobom, a potom i sa drugima.
Jerotić je često upozoravao da savremeni čovjek previše ulaže u spoljašnji uspjeh, a premalo u unutrašnji život. Karijera, status, materijalna sigurnost – sve to, govorio je, može imati vrijednost, ali bez unutrašnjeg rada ostaje prazno. Čovjek može imati sve, a opet osjećati duboku prazninu koju ne zna da objasni.
- Upravo tu prazninu on je pokušavao da imenuje i osvijetli. Smatrao je da je duhovni život proces koji traje cijelog života i da niko nije „gotov“. Čak ni on sam nije sebe smatrao učiteljem koji ima sve odgovore, već saputnikom na putu traženja smisla.
Njegove knjige i danas se čitaju upravo zbog tog tona – toplog, ali iskrenog. Nije mazio sujetu čitaoca, ali mu je pružao ruku. Pozivao je na smirenost, strpljenje i stalno preispitivanje sebe, bez fanatizma i bez osuđivanja drugih.
Za Vladetu Jerotića, vjera nije bila puko prihvatanje dogmi, već živi odnos koji se gradi kroz borbu, sumnju i padove. Smatrao je da je i sumnja dio vjere, ako čovjeka vodi ka dubljem razmišljanju, a ne ka ravnodušnosti.
Na kraju, njegove riječi danas zvuče kao tiho, ali uporno podsjećanje. Bez poniznosti nema ljubavi, bez samospoznaje nema mira, a bez spremnosti da priznamo svoje slabosti – nema istinskog rasta. To je poruka koju je ostavio iza sebe, ne kao zapovijest, već kao poziv.
U svijetu koji sve brže živi i sve manje sluša, Vladeta Jerotić ostaje glas koji nas vraća osnovnom pitanju: ko smo, kuda idemo i koliko smo spremni da budemo iskreni prema sebi
