Godinama sam na putevima. Radim kao vozač kamiona, živim s torbom u ruci, a kuća mi je postala samo kratka stanica između dva odlaska. Navikneš se da danima i nedeljama telefon gotovo ćuti, a i ti sam prestaneš brojati koliko dugo si odsutan. Ne znaš ni kada ćeš se vratiti – život ti postane ruta, asfalt i tišina.
- Tog ljeta sam, kao i uvijek, bio daleko. Trebalo je da ostanem još pet dana na terenu, ali posao se završio ranije nego planirano. Pomislio sam: “Obradovaću ih. Ženu, ćerkicu… Možda odemo na kupanje, da konačno budemo porodica barem tih par dana.”
Stigao sam pred kuću kasno uveče. Nije bilo svjetla u dvorištu, i koraci su mi bili tihi jer sam želio da ih iznenadim. Srce mi je brže kucalo od uzbuđenja dok sam zamišljao njihova lica kad me vide na vratima. A onda, samo jedan pogled kroz kuhinjski prozor bio je dovoljan da mi se čitav svijet sruši.
Za stolom je sjedio moj kum. Čovjek kojem sam vjerovao kao bratu, rođeni kum s kojim sam dijelio i dobro i loše. Na njemu samo gaće. A oko njega se vrti moja žena – u providnoj spavaćici, sa osmijehom kakav nisam vidio odavno. Služi ga, smije se, dodiruje ga po ramenu kao da mu je supruga.
Noge su mi se odsjekle, u glavi je sve tutnjalo. Tijelo mi je gorjelo, srce je htjelo da iskoči, a u meni je kuhalo nešto mračno i opasno. Osjećao sam kako me bijes guta, kako mi razum nestaje.
Zakoračio sam, spreman da razvalim vrata, da urličem, da ih oboje zbrisem s lica zemlje u tom trenutku. Ali onda… sve se zaustavilo.
- Na vrhu stepenica pojavila se moja djevojčica. Moj mali anđeo, moja jedina istinska radost. Razbarušene kose, s plišanim medom u ruci, stajala je i gledala u mene svojim krupnim očima. Tiho je izustila: “Tata… stigao si.”
Sve u meni se slomilo. U jednom trenu sav taj bijes se pretvorio u tihu bol. Shvatio sam – zbog nje ne smijem učiniti ono što mi je prolazilo kroz glavu. Da nije bilo njenog glasa, možda bih sebi uništio život i postao rob sopstvene mržnje.
Prišao sam joj, podigao je u naručje i stisnuo je kao da mi život od toga zavisi. Okrenuo sam se i izašao iz kuće, ne rekavši ni riječ. Otišao sam kod svojih roditelja, noseći je sa sobom, sa samo jednom mišlju u glavi: “Ovo je kraj.”
Te noći sam donio odluku da podnesem papire za razvod. Nema više laži, nema više poniženja, nema više “kuma” koji mi je zabio nož u leđa.
- Razvod je bio brz. Dokazi su postojali, priznanja takođe. Mislio sam da sam time završio najteži dio priče. Ali onda je došao drugi udarac – sud je moju djevojčicu dodijelio majci. Ženi koja je lagala, varala, dok sam ja bio na putu da bih im osigurao sve što imaju.
Često se pitam: zar pravda ne vidi dalje od papira? Zar godine znoja, odricanja i poštenja ne znače ništa pred hladnim pravilima? Sve što sam radio bilo je za njih dvije. A sada mi je ostalo samo da čekam dozvolu da je vidim.
Svaki put kada je sretnem, ona me zagrli onim istim ručicama i šapne: “Tata, kad ćeš opet da dođeš da me nosiš kao onog dana?” Tada gutam knedlu, osmjehnem joj se i čvrsto je stisnem, a u sebi ponavljam: “Dušo, tada si spasila tatu. Samo da znaš.”
Ona ne zna šta se desilo. Ne zna kakav je teret skinula s mojih ramena tog dana kada me pogledala i rekla tih par riječi. Ali ja znam – zbog nje sam izabrao život umjesto mržnje. I borit ću se da jednog dana ona shvati koliko mi znači.
