Životne priče iz svih krajeva svijeta mogu se pronaći u izobilju na platformama društvenih medija. Neke od ovih priča su toliko uvjerljive i uvjerljive da bi se lako mogle nadmetati s najvećim holivudskim produkcijama, ali druge ostaju neispričane. Danas vam predstavljamo jednu takvu priču. Upoznajte Žanu Antonijević, 67-godišnju ženu koja se kroz život suočavala sa nevjerovatnim teškoćama, a sve to skrivajući svoje borbe iza vedrog osmijeha.
Čak i nakon što su decenije prošle, ona se i dalje bori sa dugotrajnim posledicama okrutnosti koju je iskusila od nesuđenih pojedinaca. Uprkos svemu, ona ostaje odlučna u svom cilju da poveća svijest i pomogne drugima u sličnim situacijama. Osvrćući se na svoje djetinjstvo u selu Rogača, Žana s radošću razmišlja o životu sa prabakom, bakom, roditeljima i braćom i sestrama. Uspomene na idilične šume, polja i livade, kao i na nezaboravne trenutke košnje i žetve, ispunjavaju joj um. Nakon što je napustila selo, smjer njenog života se drastično promijenio. U televizijskom programu “Glas života” Žana priča o godinama muke, ugnjetavanja i ropstva koje je proživjela. Iako je sada baka i majka, i dalje je opterećuje traumatska težina prošlosti. Njene nevolje su počele sa 15 godina kada su se ona i njena porodica preselile u Pariz iz svog ruralnog rodnog grada. Užurbani grad bio je ogromna suprotnost onome na šta je bila navikla, a očarali su je vozovi, ulična rasvjeta i pješački prelazi koje nikad prije nije vidjela. Uprkos svom privlačnom izgledu i šarmantnoj ličnosti, Zhanna je i dalje bila neiskusna i naivna.
Počela je učiti francuski i prilagođavati se novom načinu života dok je njen otac neumorno radio kako bi ih opskrbio. Međutim, sve se promenilo jednog popodneva kada se njen život tragično okrenuo. Postala je plen komšije koji ju je eksploatisao na duboko lični način, uprkos tome što su njihove porodice iz istog regiona u Srbiji. Nakon što je moj otac odmah prijavio incident nadležnima i podnio zvaničnu prijavu protiv našeg komšije, situacija se naglo zaoštrila i postala sve opasnija. U strahu od zakonske odmazde, naš komšija me je natjerao da se udam za njega i čak je pribjegao tome da me drži pod vodom u rijeci Seni sve dok nisam pristala da napišem pismo u kojem izražavam romantičnu naklonost prema njemu. Ne samo da je prijetio da će nauditi mojoj porodici ako odbijem, već je prijetio i da će mi okončati život tako što će me utopiti u rijeci. Nakon što je primio i pregledao moje pismo, poslao je poziv mojoj porodici da ga posjete, što je predstavljeno kao šarmantna i romantična priča. Moji roditelji su bili oduševljeni što su me vidjeli živu i zdravu, što je dovelo do njihovog odobravanja braka. Moji rođaci su mi pružili ogromnu emocionalnu podršku i utjehu, i bili su zaista izuzetni pojedinci koji su dosljedno pokazivali zahvalnost i trudili se da mi udovolje. Bili su mi kao drugi roditelj, a kada su dobili vijest o smrti svog unuka, bili su potpuno shrvani.
Čovjekov pretjerani plač, motiviran njegovom željom za muškim potomstvom, isprovocirao me je da se zapitam da li bi postigao svoj cilj da nije oduzeo život svom djetetu. U jednom periodu svog života posedovao sam francuski pab specijalizovan za srpsku kuhinju. Tek nakon što sam ga izbacio, otkrio sam strašne istine o njemu. Žana mi je prenijela susret koji je imala sa muškarcem koji je pokazao veliku ranu i otkrila da je hospitaliziran zbog nasilnih radnji njenog supruga. Ova interakcija dovela ju je do introspekcije i priznanja da je trebala ili ranije otići od svog muža ili se suprotstaviti njegovom ponašanju.
