– Mnogo je velikih dijela koje je napisao Meša Selimović, a koja su već ušla u antologiju i čitaće se još puno godina ispred nas. Može se reći komotno i antologijski pisac, koji je u svojoj rodnoj ulici dobio i kip, kao i jednu cijelu ulicu….
Sve će stvari proći. Ali kakva je to utjeha? Proći će sreća, proći će ljubav, proći će život. Ima li nade u tome da će sve proći? – Tvrđava, Meša Selimović († 1982.) na današnji dan 1982. godine. Rođen je u Tuzli 26. aprila 1910. godine, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je srpskohrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje se pridružio studijskoj grupi 1930. Nakon diplome 1934. započeo je profesorsku karijeru na Građanskoj školi (1935.-1941.). Također, 1936. godine postavljen je za privremenog profesora na Realnim gimnazijama u Tuzli. Meša, beskompromisan čovjek koji je ostao pri svom, nikada se nije dopao građanima Bosne. S druge strane, Darka Božić pokazala se kao vrlo inteligentna dama i prava osoba za povjeriti svoju najdragocjeniju tajnu.
Odano je stajala uz njega, spremna da ga slijedi bilo gdje na ovom svijetu. Kao kći generala iz Kraljevine Jugoslavije, imala je snažan osjećaj uvjerenja i neustrašivo je izražavala nepokolebljivu potporu Meši i njegovim nastojanjima. Možda je upravo pod utjecajem njezine osobnosti Meša napisao “Tko promaši ljubav, promaši život”. Mešina ljubav prema Dari ga je obuzela do te mjere da je bio nesvjestan svega drugoga, potpuno svjestan da je ona bogomdan božanski blagoslov namijenjen njemu. Kad su otišli iz Sarajeva, nikoga nije bilo briga.
Tjednik “Svijet” je otišao i dalje pa je naveo da bez Savića i Repčića izostanak Meše Selimovića ne znači ništa. Dvojica igrača su iz FK Sarajevo prešla u Crvenu zvezdu, za koju je navijao i sam Meša, piše Balkanpress.com. Čvrst izvana, ali nježnog srca – Pobjeda nije sve; radi se o tome da vas poraz inspirira. Na skupu u zagrebačkom Književnom klubu, Meši Selimoviću su organizatori, koji su očekivali provokativan odgovor, postavili pitanje: “Zašto se, Mehmede Selimoviću, izjašnjavaš kao Srbin iako imaš oca Aliju i majku Pašu?” Nastala je mučna tišina u cijeloj dvorani kada je hladnokrvno i nonšalantno, bez trunke oklijevanja, odgovorio – “Do 1941. sam sebe nazivao Srbinom, a da se nisam pitao zašto; ali od 1941. pronašao sam razlog svog biće.
” Naveliko se spekuliralo o Mešinom porijeklu, posebice o tome je li svoju nacionalnost dugovao Srbima ili ne. Kako je rekao sam Selimović: “Časno je biti Srbin, ali i skupo košta!” Srećom, njegovom su oporukom sve sumnje otklonjene. Dakle, moja je pripadnost naciji i piscima poput Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića i Ive Andrića. Nema potrebe da potvrđujem svoju duboku povezanost s njima. Ovu činjenicu dobro je shvatila redakcija publikacije „Srpska književnost u sto knjiga“, svi uvaženi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti.
Ovo pismo ne šaljem slučajno Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti s molbom da ga se prizna kao autentičan izvor biografskih podataka – naglasio je Meša, a njegova izjava uvrštena je u knjigu Dobrice Ćosića “Prijatelji”. U zoru je jedan nedužni čovjek postao žrtvom pogrešne ideologije koja nije mogla shvatiti duboku radost koju je osjetio kada je njegova žena pobjegla od ustaških užasa i vratila mu se. Želja da stvore utočište za svoju ljubav ugušena je u tragediji. No, ono što najviše zaprepašćuje u cijeloj priči je ravnodušnost trećeg brata Tevfika, koji ima visok čin u vojnoj strukturi tuzlanskog kraja – zapovjednik partizanskih snaga.
Nije djelovao niti govorio u korist vlastitog brata, unatoč svom položaju. Meša je zbog nepravednog smaknuća Šefkije, kao i njegovog brata, bio trajno kivan na Partiju. apatija i neuspjeh u obrani nevinog čovjeka. Nikada nije prestao tragati za Šefkijinim posljednjim počivalištem jer je ono ostalo misterija, kazna za najzlobnije pojedince. Njegov magnum opus, “Derviš i smrt”, rođen je iz te duboke tuge i pobune protiv opresivne jednoumlja. Ovo je poslužilo i kao priznanje i kao tajna isprika bratu Meši: “Brate, nisam kriv.”
Desina žestoka mržnja prema Darku natjerala ju je da je naziva preljubnicom, promiskuitetnom, razaračicom domova i niskog morala. Desa je bio toliko ljubomoran da je Maša morao ići toliko da iznosi svoj slučaj i objašnjava se pred stranačkim sudom kako bi se obranio. Kazneno mu je predloženo razrješenje, ali ga Povjerenstvo federalnih ministarstava nije izbacilo. Na tu odluku utjecala je njegova nelojalnost stranci i kršenje stranačkih vrijednosti. Konkretan čin nedoličnosti smatrao se nezamislivim da netko tko dolazi iz partizanske sredine i oženjen je pripadnicom iste političke stranke, ima aferu s kćeri kraljevskog časnika, ponašajući se kao neka moralno propala buržoazija.
Bez pokolebanja, Mesha nije dopustio da ga sputa izdaja njegovih bivših drugova ili nevjerno napuštanje nekoć dragih prijatelja. Niti je dopustio da mu ogromna agonija koju su on i Darka podnijeli boreći se međusobno slomi duh. Oni su ustrajali, sa svoje strane, suočavajući se s takvim izazovima kao što su neprestano zanemarivanje, odbacivanje i prezir od strane drugih kako bi bili dobri roditelji svojim dvjema djevojčicama.
Meša je smatrao da je odbacivanje od strane njegovih vršnjaka posebno pogubno. Dugo nakon što je otišao, tačnije u 22 sata, pokraj mjesta gdje je ležao mrtav sjedila je njegova Darka – žena za koju je bio spreman riskirati, baš kao i Meša. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana, a nakon smrti, vlasti SR BiH su inzistirale da se Mešini posmrtni ostaci prebace u Sarajevo radi ukopa, ali to nikada nije učinjeno.
