Kiša je klizila niz prozorsko staklo ostavljajući tragove poput suza koje pokušavaju oprati ono što se više ne može popraviti. Inna je stajala mirno, gledajući u oblake i u tišini preslagivala godine koje su iza nje. Sedamnaest godina zajedničkog života bilo je utkano u njoj: večere, rođendani, sitne prepirke koje su se topile u smijeh. Sve to sada joj je djelovalo kao sjećanje na nekog drugog, kao mutna fotografija izblijedjela od vremena.
I tada je začula njegov glas. Aleksej, njen muž, stajao je iza nje. Glas mu je bio tih, ali ne i topao.
— “Moramo razgovarati.”
Okrenula se. U njegovim očima prepoznala je pogled čovjeka koji dolazi s istinom od koje nema bijega.
— “Odlazim. Zbog Nataše.”
Tišina je ispunila sobu. Samo je otkucavanje starog sata odjekivalo. Inna je mirno pitala:
— “Studentkinje s tvog odjela?”
On je bez oklijevanja priznao. Trebale su mu, rekao je, nove emocije, svježi doživljaji. Govorio joj je kako je pametna žena i kako bi trebala razumjeti.
Taj izraz, “pametna žena”, odjednom je zvučao kao hladna kazna. Pitala ga je je li siguran. Odgovorio je da jeste, bez treptaja.
Inna tada posegne za bocom vina koju su čuvali za posebne prilike. “Pa neka ovo bude ta prilika”, rekla je. Predložila mu je da naprave oproštajnu večeru. Da pozovu sve — prijatelje, rodbinu, pa čak i Natašu.
Njegov izraz lica bio je mješavina nevjerice i nelagode, ali nije je zaustavio.
Sljedećeg jutra Inna se probudila odlučnija nego ikad. Preciznim koracima slagala je novi plan: pozivala banke, sastajala se s advokatom, sakupljala dokumente, pripremala papire. Svaki njen potez bio je hladan i odmjeren, kao da vodi operaciju. Pacijent je bio njen brak.
Do večeri stan je bio pretvoren u pozornicu. Na stolu se sjajio porculan s njihove svadbe, salvete su bile savršeno složene, a zrak je mirisao na njegova omiljena jela. “Sve mora biti savršeno,” šaptala je sama sebi.
U sedam sati gosti su počeli stizati. Njegovi roditelji, prijatelji, a na kraju i on — ruku pod ruku s mladom i nervoznom Natašom.
— “Dobrodošli. Večeras ste vi glavne zvijezde,” rekla je Inna s osmijehom.
Kad su svi sjeli, ustala je s čašom vina.
— “Dragi moji, danas ne tugujemo. Slavimo kraj jedne priče i početak nove. Hvala ti, Aleksej, za sedamnaest godina života. Naučio si me da ljubav nije uvijek blaga, da ima lice koje ne očekujemo.”
Nastala je tišina. Nataša je vrtjela ubrus u rukama, Aleksej je šutio.
Tada je Inna izvadila kovertu i počela stavljati papire na sto: kredit za njegov automobil podignut na zajednički račun, poreska dugovanja firme, računi iz draguljarnica i restorana. Dokazi njegovih pokušaja da impresionira Natašu.
A onda završni udarac — predbračni ugovor.
— “Zaboravio si klauzulu o prevari? Ona kaže da sve što si imao, sada više nije tvoje.”
Okrenula se prema Nataši.
— “Jesi li sigurna da želiš život s čovjekom bez doma, novca i s dugovima?”
Djevojka je problijedjela, ustala i brzo napustila stan.
Njegovi roditelji sjedili su nijemi. Majka je tiho rekla da su ga drugačije odgajali, a otac ga je prekorno podsjetio da je bacio sedamnaest godina zbog studentice. Prijatelj Mihail samo je odmahnuo glavom i dodao: “Brate, uništio si sve.”
Inna je i dalje stajala mirno, s čašom u ruci. “Mogla sam ti razbiti auto, napraviti scenu na poslu, ali to bi bilo previše lako,” rekla je.
Iz torbe je izvadila avionsku kartu. “Sutra letim na Maldive. Oduvijek sam htjela, a ti si govorio da je to bacanje para.” Spustila je ključeve stana na sto. “Prodajem ga. Računi su blokirani dok sud ne odluči. Do kraja sedmice stan mora biti prazan.”
Aleksej je izgledao izgubljeno. “Šta da radim sada?”
Inna je obukla kaput i mirno odgovorila: “To više nije moj problem.”
Na vratima se zaustavila još jednom. “Znaš šta je najčudnije? Zahvalna sam ti. Probudio si me. Shvatila sam da moj život ne završava s tobom.”
Zatvorila je vrata za sobom. On je ostao među ostacima večere i tišinom koju nije znao nositi.
Napolju je kiša ponovo padala, ali ovoga puta nije bilo nikoga da posmatra kako klizi niz prozor
