U novije vrijeme primjetan je porast prevalencije sindroma kroničnog umora, iscrpljujućeg stanja koje pojedince prikuje za krevet i ozbiljno narušava njihovu sposobnost obavljanja svakodnevnih zadataka. Ina Ignjatović iz Ćuprije hrabro je podijelila svoje iskustvo života s kroničnim umorom dugih pet godina, trpljenjem bolova u mišićima, klaustrofobijom i trajnim osjećajem slabosti. Njezina priča služi kao jasan podsjetnik na razoran učinak koji ovo stanje može imati na nečiji život.
Sposobnost funkcioniranja na tipičan način može biti uvelike otežana postojanjem kroničnog umora. Ignjatović je, kao i mnogi drugi, doživio simptome o kojima se često govori. Ovi simptomi, koji su trajali bez olakšanja, obuhvaćali su stalne fluktuacije krvnog tlaka, dugotrajne temperature od 37,2 stupnja, ponavljajuće infekcije, dugotrajnu nelagodu mišića i zglobova, nemilosrdni umor i prisutnost povećanih limfnih čvorova.
Ina je iskusila niz simptoma, uključujući glavobolje i upornu zvonjavu u ušima.
Međutim, najistaknutiji i najuznemirujući simptom njezina stanja bio je neodoljiv osjećaj umora. Bilo je toliko teško da bi je čak i jednostavni zadaci poput presvlačenja djeteta iscrpljivali. Tuširanje je postalo muka, jer bi joj potpuno iscrpilo energiju, prisiljavajući je da se odmah povuče u krevet radi daljnjeg odmora. Nažalost, Ina je na svom putu prema ozdravljenju naišla na veliku prepreku: medicinski stručnjaci nisu htjeli priznati valjanost njezinih iskustava.
Ina Ignjatović, osnivačica Udruge kronično umornih, našla se uhvaćena u beskrajnom kolu. Priznaje da su njezine borbe odbačene kao plod njezine mašte ili puka lijenost. Da bi se stvari zakomplicirale, čak su je uputili psihijatru, što je dodatno poništilo njezina proživljena iskustva.
Ina Ignjatović podijelila je svoje iskustvo posjeta više liječnika koji su je upućivali različitim specijalistima, a svi su sumnjali na neku bolest, ali nisu mogli pronaći konkretne dokaze. Na kraju bi je poslali kući s uvjeravanjem da je sve u redu i savjetovali joj da se odmara. U razgovoru Ina Ignjatović otkrila je kako unatoč dobrim parametrima i rezultatima pretraga ima kronične virusne infekcije te nosi protutijela za gotovo deset različitih virusa. Nadalje, razine IgG protutijela za šest od ovih virusa bile su iznimno visoke. Tijekom intervjua na televiziji “Prva” Ina Ignjatović otkrila je kako su joj liječnici prvotno utvrdili da je zaražena u ranim godinama.
Unatoč sumornim izgledima, postoji tračak nade jer su primijetili pad u razinama infekcija otkrivenih tijekom ranog djetinjstva. Međutim, situacija se pogoršala kada su identificirali glavni uzrok i izrazili vlastitu bojazan o ozbiljnosti problema. Bez obzira na njezine neumorne napore da ga prevlada, umor i dalje nestaje.
Događaji njezinog dana i reakcije ljudi u njezinoj blizini kao odgovor na njezino stanje središnje su točke njezinih razgovora. Mučila me neprestana iscrpljenost, onakva koja traje čak i nakon mirnog sna. Samo odvaljivanje 200 metara od moje rezidencije postalo je mukotrpan zadatak. Ogromna gužva u poštanskim uredima postajala je sve nepodnošljivija. Obuzela me neumoljiva pospanost, lišena ikakve žestine. Teškoće su bile složene odgovornošću brige o maloj djeci.
Unatoč traženju liječničke pomoći i bez konačnog odgovora, ljudi oko mene pretpostavljali su da sam u dobrom fizičkom stanju, kako je naglasila. Srećom, moja obitelj mi je pružala razumijevanje i podršku u to vrijeme. Međutim, šira javnost nije reagirala tako otvoreno. Prirodno je osjećati se zabrinuto kada je uzrok vaše nelagode nejasan. Počinjete se pitati može li to biti psihološki problem. Čak i nakon konzultacija s psihijatrom koji me uvjerava da je sve normalno, i dalje se doživljavam savršeno zdravim.
Prema njegovom iskazu, sindrom kroničnog umora uglavnom pogađa žene u dobi od trideset pet do pedeset godina. Razvoj ovog stanja pripisuje njihovom drugom porodu. Ignjatović je nakon pet godina pronašla rješenje za svoju nevolju. Bio je to prijedlog prijatelja koji je dr. Branka Milovanovića gledao na televiziji, gdje je imao nekoliko zapaženih nastupa kao cijenjeni kardiolog i stručnjak za kronični umor.
Bez imalo oklijevanja, posegnula je za njim. Nakon nečega što se činilo kao vječnost, konačno je odgovorio, donijevši joj golemo olakšanje. Ina kaže kako joj je otkrivanje njezinog stanja pružilo osjećaj ugode i pojednostavilo stvari. Međutim, nepostojanje lijeka za ovu bolest čini situaciju mnogo izazovnijom. U Ini ističu da rano otkrivanje bolesti daje male šanse za preživljavanje, od pet do deset posto. Posebno ističe nježnost svoje priče.
Svjedočiti najtežim oblicima ove bolesti kod mladih osoba doista je porazno. Ti pojedinci ne samo da su vezani za svoje krevete, već se također suočavaju s uznemirujućom stvarnošću da ih društvo izbjegava. Posljedice ove bolesti sežu i izvan onesposobljenosti, budući da je povezana s miokarditisom, koji može biti fatalan.
