U naszavku našeg današnjega vikend članka, govorićemo o jednoj ženi iz Kruševca, koja je po prvi puta posjetila Manastir ostrog u Crnoj Gori…..
Smješten u Crnoj Gori, manastir Ostrog predstavlja značajno svetilište za brojne pravoslavne vjernike, koji često hodočaste tražeći molitve za zdravlje i spokojstvo svojih najmilijih. Danas donosimo priču jedne žene koja je svoje iskustvo podijelila s javnošću. Luna, podrijetlom iz Kruševlja, više od dvadeset godina živi u Londonu; ipak je sačuvala duboku svijest o svojoj kulturnoj baštini i rodnom mjestu. Unatoč brojnim izazovima života daleko od Srbije, ona je učinkovito održala snažnu vezu sa svojim korijenima i tradicijom. Manastir Ostrog za nju ima veliki značaj, jer izaziva snažne emocije.
Posljednjih je godina sa svojom djecom tri puta posjetila ovo sveto mjesto, uvjerena da će u njegovom svetom okruženju pronaći mir. Nakon tih posjeta, uslijedilo je duže razdoblje tijekom kojeg njezin povratak nije bio izvediv. Svaki dolazak na Ostrog stavljao ga je pred mnoštvo izazova. Unatoč njenoj želji da se još jednom pokloni svetim moštima Svetog Vasilija Ostroškog, sudbina se umiješala i pomrsila njene planove. „Prije dvadeset godina napustila sam uspješnu funkciju u Direkciji za urbanizam u Kruševcu i preselila se u London sa svojom djecom blizancima, sinom i kćerkom. Taj izbor je predstavljao ulazak u neistraženu teritoriju. Bili smo u nedoumici što nas čeka i kako ćemo se priviknuti na novu sredinu. Luna, trebalo nam je pet punih godina da postignemo stabilnost.
U tom razdoblju u njoj se pojačala čežnja za povratkom u ostrogonska svetišta. Ipak, svaki pokušaj organiziranja posjeta završavao je razočaranjem. Unatoč dogovorima mjesecima unaprijed, nepredviđene obveze, obiteljske okolnosti ili prevladavajući osjećaj da “nije vrijeme” stalno su kočile naše planove. Dakle, proteklo je razdoblje od dvadeset i pet godina. “Bilo je pokušaja da se istraže mogućnosti preko turističkih agencija u Srbiji i Londonu, a putovanja sam koordinirao s raznim suputnicima.
Kroz te napore došla sam do spoznaje da put do Ostroga nije samo izbor, već putovanje koje se odvija kada St. Jednog dana, prisjeća se Luna, moje tri prijateljice i ja krenemo na to putovanje, a sve se odigralo neobičnom lakoćom i brzinom. Faza planiranja bila je izvedena s iznimnom jednostavnošću, jer smo bez napora mogli osigurati avionske karte, organizirati smještaj i koordinirati prijevoz do samostana. Unatoč strmoj i vijugavoj stazi koja vodi do Ostroga, prošli smo je bez ikakvih poteškoća. Činilo se kao da nas vodi nevidljiva sila. Po našem dolasku u samostansko dvorište u trenu su nestali svi tragovi umora. Temelj mog govora bio je ukorijenjen u dubokom osjećaju spokoja i mira.
“Nakon što je otkrio postojanje otvora unutar samostana, redovnik me uzeo za ruku i odveo je u jedan od njih, otkrivajući vodu unutar kamena – pravo čudo”, razmišlja Lunahu Brimsia, koja je odigrala ključnu ulogu u oslobađanju mog duha i omogućila mi da odbacim teret koji sam nosio mnogo godina. Iako samostan često vrvi brojnim posjetiteljima, unutar njegovih zidina vlada neobičan i spokojan mir. Svaka soba prožeta je atmosferom uzvišene prisutnosti, dok prostor u kojem se nalaze relikvije sv. Vasilija zrači nevjerojatnom energijom i duhovnom snagom. Pri ulasku u samostan posjetiteljima je jasno definiran dress code: žene moraju nositi suknje i šalove, a muškarci duge hlače i košulje dugih rukava.
Mnogi gosti donose darove za redovnike, uključujući stvari poput kave, šećera, ulja i drugih osnovnih dobara, a uobičajeno je davanje dobrovoljnih priloga u skladu s ustaljenom tradicijom. Nakon izlaganja moštiju svetog Vasilija, pobožni često zapisuju imena svojih najmilijih – bilo za njihovu dobrobit, bilo za pokoj njihove duše – imena koja monasi naknadno uključuju u svoje molitve. Starim propisom propisano je da se iz Ostroga ne smiju iznositi nikakvi manastirski predmeti, uključujući kamenje i cvijeće. Ipak, vjernicima je dopušteno uzeti svetu vodicu i ulje iz svjetiljki koje se mogu nabaviti u samostanskoj trgovini.
Uvriježeno je vjerovanje da sveti Vasilije svake noći posjećuje samostan, a redovnici svako jutro otkrivaju crne mrlje na njegovim čarapama. Slijedom toga, brojni vjernici koji posjećuju samostan daruju darove poput vunenih čarapa, ulja i vina, uvjereni da će njihov prinos pridonijeti duhovnom miru i blagostanju. Osim toga, mnogi pojedinci stavljaju predmete svojih najmilijih, koji nisu u mogućnosti posjetiti svetište, preko noći pored lijesa, nadajući se da će ti predmeti nakon toga biti vraćeni svojim pravim vlasnicima.
Iako se mogu pojaviti raspitivanja o osobama kojima je zabranjen ulazak u Manastir Ostrog, realnost je da svi koji pristupe s istinskom iskrenošću i poštovanjem prema ovoj svetinji budu srdačno dobrodošli. Manastir Ostrog služi ne samo kao utočište za molitvu, već i kao utočište unutarnje obnove, gdje vjernici pronalaze utjehu i traže odgovore na svoja duboka egzistencijalna pitanja.
