Manastir Ostrog je jedan od najznačajnijih pravoslavnih manastira na Balkanu i važi za jedno od najposećenijih hodočasničkih mesta u ovom delu Evrope, ne samo među pravoslavcima, već i među ljudima svih vera.
Manastir Ostrog, koji se nalazi u Crnoj Gori, služi kao značajno svetilište za brojne pravoslavne vjernike, koji često hodočaste kako bi se pomolili za dobrobit i mir svojih najmilijih. Danas predstavljamo priču žene koja je svoje iskustvo podijelila s javnošću. Luna, porijeklom iz Kruševca, više od dvadeset godina živi u Londonu; ipak je sačuvala duboku svijest o svojoj kulturnoj baštini i rodnom mjestu. Unatoč brojnim izazovima koji prate boravak daleko od Srbije, ona je učinkovito zadržala snažnu vezu sa svojom tradicijom i korijenima.
Manastir Ostrog za nju ima veliki značaj, budi duboke emocije. Posljednjih godina tri puta je sa svojom djecom posjetila ovo sveto mjesto, uvjerena da će u njegovom svetom okruženju otkriti mir. Nakon tih posjeta, uslijedilo je duže razdoblje tijekom kojeg njezin povratak nije bio izvediv. Svaki put do Ostroga nosio je niz izazova. Unatoč njenoj želji da još jednom oda počast svetim moštima Svetog Vasilija Ostroškog, okolnosti su se umiješale da omeju njene planove. “Prije 20 godina dao sam otkaz na uspješnu funkciju u Direkciji za urbanizam u Kruševcu i sa svojom djecom blizancima, sinom i kćerkom, preselio se u London.
Taj izbor je bio ulazak u neistraženu teritoriju. Bili smo nesigurni što nas čeka i kako ćemo se prilagoditi novoj sredini. Luna, trebalo nam je pet punih godina da postignemo stabilnost. Kako je vrijeme odmicalo, njena čežnja za posjetom ostrogonskim svetištima bila je sve jača. Ipak, svaki pokušaj organiziranja posjeta završavao je razočaranjem. Unatoč planiranju mjesecima unaprijed, ispriječile su se nepredviđene obveze, obiteljske stvari ili uvijek prisutni osjećaj da “nije bilo pravo vrijeme”.
Ovaj ciklus trajao je u rasponu od dvadeset pet godina. “Pokušavao sam organizirati posjete preko turističkih agencija u Srbiji i Londonu, koordinirajući putovanja s raznim suputnicima. Ipak, kroz te napore shvatila sam da putovanje u Ostrog nije samo izbor, već putovanje koje se odvija kada St. Jednog dana, priča Luna, tri prijatelja i ja krenemo na to putovanje i sve se odigrava neobičnom lakoćom i brzinom. Faza planiranja je bila izvedena bez napora, jer smo dogovorili kupnju avionskih karata, uskladili naš smještaj i organizirali prijevoz do samostana. „Iako je put do Ostroga bio strm i krivudav, ovaj put nismo imali poteškoća.
Činilo se kao da smo pod vodstvom neke nevidljive sile. Stigavši u dvorište manastira, svi tragovi umora su nestali u trenutku. Temelj moje rasprave bio je utemeljen na dubokom osjećaju vedrine i spokoja. Lunahu Brimsia razmišlja: “Nakon što je otkrio postojanje rupa unutar samostana, redovnik me uzeo za ruku i odveo me u jednu, otkrivajući vodu unutar stijene – pravo čudo,” što je pridonijelo oslobađanju mog duha i omogućilo mi da se oslobodim tereta koje sam godinama nosio. Iako je samostan često ispunjen brojnim posjetiteljima, njegovom unutrašnjosti vlada neobična i mirna tišina.
Svaka je odaja prožeta atmosferom uzvišene prisutnosti, dok prostor u kojem se nalaze relikvije svetog Vasilija zrači nevjerojatnom energijom i duhovnom snagom. Na ulazu u samostan istaknut je izričit dress code: žene moraju nositi suknje i šalove, dok muškarci moraju nositi duge hlače i košulje dugih rukava. Brojni posjetitelji donose darove za redovnike, uključujući kavu, šećer, ulje i druge potrepštine, a uobičajeno je davanje dobrovoljnih priloga u skladu s ustaljenom tradicijom. Nakon izlaganja moštiju svetog Vasilija, pobožni često upisuju imena svojih najmilijih – bilo za njihovo zdravlje ili za pokoj duše – imena koja monasi naknadno uključuju u svoje molitve.
Vjekovni propis nalaže da se iz Ostroga ne smije iznositi ništa što pripada manastiru, pa ni kamen ili cvijet. No, vjernicima je dopušteno uzimati svetu vodu i ulje iz svjetiljki koje se mogu nabaviti u samostanskoj trgovini. Uvriježeno je vjerovanje da sveti Vasilije svake noći dolazi u manastir, a monasi svako jutro otkrivaju crne mrlje na njegovim čarapama. Stoga brojni vjernici koji posjećuju samostan donose darove poput vunenih čarapa, ulja i vina, uvjereni da će svojim prilozima pridonijeti duhovnom miru i blagostanju.
Osim toga, mnogi pojedinci stavljaju predmete svojih najmilijih, koji nisu u mogućnosti posjetiti svetište, preko noći pored lijesa, s nadom da će ti predmeti biti vraćeni svojim pravim vlasnicima. Iako se mogu pojaviti upiti o ograničenjima ulaska u Manastir Ostrog, realnost je da svi pojedinci koji priđu sa istinskom iskrenošću i poštovanjem prema svetom mjestu, nailaze na toplu dobrodošlicu. Manastir Ostrog služi ne samo kao mjesto molitve, već i kao svetište unutarnje obnove, gdje vjernici pronalaze utjehu i traže odgovore na svoja temeljna pitanja postojanja.
