Manastir Ostrog je pravoslavni manastir posvećen Svetom Vasiliju Ostroškom, smješten visoko u stijenama planine Ostroške grede, između Nikšića i Podgorice u Crnoj Gori. To je jedno od najvećih hodočasničkih mjesta u regionu, koje svake godine posjete stotine hiljada vjernika, ne samo pravoslavnih, već i katolika, muslimana i ljudi drugih vjera.
Iako već više od dvije decenije živi daleko od svog rodnog grada Kruševca, Luna nikada nije izgubila osjećaj pripadnosti. Njen život u Londonu, iako ispunjen izazovima, nije uspio umanjiti njenu povezanost s korijenima i kulturnim naslijeđem koje s ponosom nosi. U duši je ostala ista ona žena koja zna gdje pripada, čak i kada su kilometri i godine pokušali da to zaboravi.
U toj životnoj priči posebno mjesto zauzima manastir Ostrog, sveta crnogorska stijena u koju se Luna utječe kao izvor unutrašnje snage. Za nju, to nije tek obična destinacija – to je prostor gdje se zemlja i nebo spajaju, gdje se duša smiruje, a misli preobražavaju. Tri puta je već vodila svoju djecu na to sveto mjesto, svaki put se nadajući da će u njegovim tihim hodnicima pronaći toliko željeni mir. Međutim, nakon tih posjeta, prošlo je dugo razdoblje u kojem se činilo da joj okolnosti ne dozvoljavaju povratak.
“Dao sam otkaz u Direkciji za urbanizam u Kruševcu, ostavio iza sebe stabilan posao, i sa sinom i kćeri, koji su blizanci, odlučio krenuti ispočetka u Londonu,” prisjeća se Luna. To je bila hrabra odluka – odricanje od sigurnosti zarad nepoznate budućnosti. Prvih pet godina obilježila je borba za stabilnost i snalaženje u stranom svijetu. Ali, kroz sve te godine, u njenom srcu ostala je neugasla čežnja za povratkom u Ostrog. Ipak, svaki put kada bi pokušala organizovati putovanje, nešto bi se ispriječilo – porodične obaveze, nepredviđeni događaji, ili samo osjećaj da “vrijeme još nije došlo”.
Dvadeset pet godina pokušaja i odlaganja učinili su da svetište dobije dodatnu simboliku – postalo je mjera čekanja, upornosti i strpljenja. Luna je pokušavala sve – kontaktirala je turističke agencije, tražila suputnike, koordinirala letove i smještaj. Međutim, nikada ništa nije išlo glatko, sve do jednog dana.
“Tog dana sve je krenulo neobično lako,” prisjeća se s osmijehom. Tri žene – ona i njene prijateljice – odlučile su poći. Avionske karte su kupljene bez komplikacija, smještaj rezervisan bez zadrške, prijevoz do manastira brzo dogovoren. “Kao da nas je neka viša sila vodila.” Put koji je inače poznat po svojoj strmoj i zavijenoj cesti, ovoga puta bio je pitom i blag, a dolaskom u manastirsko dvorište, sve prethodne brige su iščezle.
“Sav umor je nestao kao rukom odnesen,” kaže Luna. U atmosferi Ostroga, sve svakodnevne tegobe blijede. Unutar manastirskih zidina, doživjela je iskustvo koje joj je, kako kaže, promijenilo život. Jedan redovnik ju je uveo u stijenu gdje je pronašla vodu – za nju, to je bio trenutak duhovnog oslobađanja, trenutak u kojem je napokon skinula teret godina koje su je tištile.
Iako manastir svakodnevno posjećuju stotine ljudi, njegova unutrašnjost odiše mističnim mirom i tišinom. Svaka prostorija zrači posebnom snagom, ali područje gdje počivaju mošti svetog Vasilija Ostroškog ima neobjašnjivu energiju. Tu se srce umiri, a duša pronađe odgovore koje je dugo tražila.
Dress code je jasno definiran – žene trebaju nositi suknje i marame, muškarci dugačke hlače i košulje s dugim rukavima. Vjernici često dolaze s darovima: kava, šećer, ulje, vino – sve što može pomoći redovnicima. Također, ostavljaju novčane priloge, jer to nalaže tradicija. Nakon molitve pred moštima, posjetitelji zapisuju imena svojih bližnjih – za zdravlje, uspjeh, ili vječni mir. Redovnici kasnije uključuju ta imena u svoje svakodnevne molitve.
Postoji strogo pravilo – iz manastira se ne smije iznositi ništa što pripada svetom prostoru: ni kamenje, ni cvijeće. Ipak, dopušteno je ponijeti svetu vodu i ulje, koje se mogu kupiti u maloj manastirskoj prodavnici. Vjeruje se i da Sveti Vasilije noću silazi među ljude; monasi svako jutro pronalaze tamne tragove na njegovim čarapama – zbog toga mnogi vjernici donose vunene čarape, nadajući se da će njihov poklon doticati svetitelja.
Ljudi često, u njegov lijes, tokom noći stavljaju predmete svojih voljenih koji nisu mogli prisustvovati – nadajući se da će blagoslov dostići i njih. Nema strogih ograničenja za ulazak – manastir prihvata sve iskrene, bez obzira na porijeklo, vjeru ili status. Za Lunu, Ostrog nije samo svetilište – to je tačka povratka sebi. Mjesto gdje se, nakon svih životnih turbulencija, čovjek može obnoviti iznutra. Njeno iskustvo potvrđuje da duhovna putovanja nisu mjerljiva kilometrima, već dubinom osjećaja i vjerom u trenutak kada sve “legne na svoje mjesto”.
