– Sljedeća priča koja nam dolazi iz Srbije jako je zanimljiva, te je i više nego posebna, pogotovo u današnje vrijeme. Naime, šta mislite da u današnje vrijeme neko živi totalno izolovan od cijeloga svijeta, i da mu za život nije potrebno apsolutno ništa.
Milenko Vićanović posjeduje izrazito jedinstven pogled na život. Njegovi dani provode marljivo radeći na planini u rezidenciji njegova pradjeda. Dok su se svi lokalni susjedi preselili u urbana područja, njemu to ne pada na pamet. Planinarski život prigrlio je prije svega zbog ljubavi prema roditeljima za koje smatra da ih ne može napustiti. Naime, smještena u šumi na Čavčić brdu iznad Malog Zvornika, udaljena od urbanog života, tročlana obitelj Vićanović kao da je doživjela zamrzavanje vremena, podsjećajući na prošlo stoljeće. Vićanovićevu kuću su od pruća, blata i kamena sagradili Milenkovi pradjedovi.
Sa svojih 36 godina cijeli život živi na planini uz životinje. Napominje da mu, osim što u kući ima struju, čistu vodu iz potoka, plodna polja i zdravu stoku, više ništa drugo ne treba. “Kako se to čini? Život nalikuje životu – postoji, ali nedostaje nam put ili prijevozno sredstvo da stignemo kući. Divlje životinje brojčano nadmašuju nekoliko preostalih susjeda, a svi su otišli, ostavljajući za sobom sve što je nekoć bilo u potrazi za nešto veće”, navodi Milenko Vićentić, prenosi RTS.
Milenko je odabrao život planinara, ne može se rastati od roditelja. Zajedno nastavljaju s teškim poslom, jer je zdravlje oca Joa i dalje dobro. “Život predstavlja izazove, posebno zimi kada pada veliki snijeg i nitko nije dostupan da očisti ceste. Oslanjamo se na naše volove da nam pomognu; zajedno od dvije daske napravimo improviziranu stazu koja podsjeća na željezničku stazu, kojom možemo doći do kuće”, objašnjava Jovo Vićanović, Milenkov otac. Danica, Milenkova majka, otkriva da se pet mjeseci klonila glavne ceste i asfalta.
On razmišlja o svom postojanju kao da je prebačen u neko drugo doba: “Čak i posljednja kuća na rubu sela ostaje u prošlosti, označavajući njegovu napuštenost. Oni su tamo, mi smo ovdje, a to su samo tri od nas Kad te okružuje samoća… to je jednostavno, ali nije. Do sada se obitelj Vićanović uspješno nosila sa surovošću prirode i samoćom koju ona nosi. Ne izražavaju nikakve druge želje izvan ceste koja vodi u njihovo selo; međutim, tvrde da bi kupili i automobil kada bi im se ta želja ispunila.
“BONUS TEKST”
Dr. Vladimir Đurić, specijalist psihijatrije, putem svoje vrlo praćene Facebook stranice često dijeli zanimljive i jasno artikulirane upute o emocijama, ljubavi, međuljudskim odnosima i svakodnevnim izazovima. Njegov promišljeni pristup složenim temama iz svakodnevnog života izaziva značajan interes. Đurić je istaknuo prevladavajući izvor sporova među obiteljima u Srbiji: svađu oko nasljedstva. U svojoj je analizi dao praktične savjete o tome kako upravljati ovim osjetljivim okolnostima.
Nažalost, ovo je područje poznato po obiteljskim sporovima oko nasljedstva. U cijeloj mojoj karijeri nije bilo niti jednog mjeseca, a da pojedinci nisu potražili terapiju zbog ovog problema, duboko povrijeđeni njime. Zbog noža koji su ti najbliži zabili duboko u srce, dugo sam razmišljao o razlozima koji stoje iza toga. Po mom mišljenju, primarni uzrok je rašireno i neodoljivo siromaštvo.
Ako se u ovoj zemlji godišnje može zaraditi samo pet tisuća eura, a nasljedstvo se procjenjuje na sto tisuća, stvoreni su savršeno uvjeti za iskorištavanje najosnovnijih instinkata čovječanstva, što neizbježno dovodi do goleme patnje i tjeskobe. Drugo, obitelji se često bore s otvorenom, iskrenom i transparentnom komunikacijom, raspravljajući o svemu osim o kritičnim pitanjima, i ne uspijevajući stvoriti zajedničke obiteljske planove koji će svima podjednako koristiti. Treće, postoje istrošene i rudimentarne tradicije iz prošlosti u pogledu metoda i očekivanja koja su se prenosila generacijama.
Primjerice, vjeruje se da ženskoj djeci ne treba ništa davati jer će na kraju pripasti drugom kućanstvu ili da samo najstarije dijete ima pravo na školovanje. To se jednostavno prihvaća kao norma. Što je obiteljska struktura bazičnija, to je veća sebičnost koju pokazuju njeni članovi, što dovodi do smanjenja istinske ljubavi među njima. Osim toga, što više resursa ima za podijeliti, to će njihovi sukobi postati intenzivniji. Ova bi nas svijest trebala voditi dok se naše obitelji okupljaju za stolom. Vjerujem da je odgovor prilično jednostavan.
Stariji bi trebali razmišljati o tome dok su još sposobni, usredotočujući se na usađivanje pravih vrijednosti u svoju djecu i podučavajući ih bitnim vještinama poput pecanja, umjesto da ih ostavi nesigurnima oko njihove buduće opskrbe. Osim toga, trebali bi nastojati raspodijeliti svoju imovinu na potpuno pravedan način, osiguravajući da se sve ravnomjerno dijeli između dvije ili više strana.
