Azra, inače iz Bratunca, našla se sama sa pet kćeri. Jedna joj je kćerka otišla u Ameriku, druga u Italiju, dok su dvije ostale u Sarajevu, a najmlađa je odabrala život u Banovićima. Kako je vrijeme prolazilo, njezina je obitelj rasla; sada ima trinaestero unučadi. No, svi su raspršeni diljem svijeta, daleko od svoje domovine. Prije 24 godine njezin je suprug preminuo od srčanog udara. U to su vrijeme sve njezine kćeri još išle u školu, a najmlađa tek u drugi razred.
Našla se sama, suočena sa zastrašujućim zadatkom podizanja i školovanja svoje djece bez ikakve muške podrške kod kuće. Zabrinutost oko zadovoljenja njihovih potreba i davanja pozitivnog primjera kako bi ih odgojili u poštene, uspješne pojedince teško joj je padala na pamet. U tim nesigurnim vremenima njezina je svekrva pružila značajno olakšanje ostajući uz nju i pružajući joj neprocjenjivu podršku. “Brojne se snahe bore da održe dobar odnos sa svojim svekrvama, ali ja sam imala sreću da imam pravu osobu u svom životu. Kad joj je sin preminuo, podržavala me na sve moguće načine. Bez nje pomoć, često se pitam jesam li mogla voditi svih svojih pet kćeri na njihovim vlastitim putovanjima.
Danas gledam unatrag s divljenjem jer su sve postale uspješne, udate žene koje su postigle mnogo”, razmišlja. Godine 2017. ušla je u izazovnu fazu nakon gubitka svekrve, koja joj je bila i izvor podrške i bliska prijateljica otkako je preminuo njezin suprug. U Kamenici je naišla na muža. Nakon što su se nekoliko puta sreli, odlučili su se vjenčati. Njegov izgled i osobnost brzo su je osvojili. Privukao me je na prvi pogled, prisjeća se. “Kao vozač kamiona, uživali smo u mirnom i ugodnom zajedničkom životu. Nikada nije vikao na mene.”
Unatoč njihovoj sreći, sudbina je za njih imala druge planove. U njegovoj odsutnosti naišla je i na bol i na neizvjesnost. Unatoč financijskoj sigurnosti, najviše se bojala da će njezina djeca odrastati bez oca, bez muškog uzora u svom domu. Trenutak kada je saznala za njegovu smrt živo joj je urezan u sjećanje. “Poslao sam ga na posao kao i svaki drugi dan, a onda nas je došla obavijestiti policija. Nisu mogli odmah otkriti detalje što se dogodilo.” Kada su im službenici pokucali na vrata, postavili su pitanje koje je nagovještavalo nadolazeću tragediju:
“Je li Avdija Malagić ovdje stanovnik?” Nakon njezine potvrde, obaviještena je da joj je suprug pozlio i da je odvezen u Dom zdravlja, uz hitnu molbu da ona tamo odmah stigne. Dok su i ona i njezina svekrva susret počele s optimizmom, susret s liječnikom bio je potresan. “Doktor nam se obratio i raspitivao se u kakvom smo odnosu s Avdijom. Na konstataciju da smo mu supruga i majka, svečano nam je rekao: ‘Žao mi je što vam moram reći da je Hamdija preminuo’. U tom trenutku naš svijet se srušio iza sebe je ostavio petero male djece i bio je premlad da bi umro sa samo 39 godina.
Naknadno su od njegove kolegice doznali kako su se odvijali posljednji trenuci njezina supruga. Tog jutra sve je izgledalo normalno bez naznaka nadolazeće tragedije. Kolegica je izašla da kupi cigarete, a po povratku je otkrila da je Hamdija već preminuo. Bio je to razarajući gubitak za sve koji su bili uključeni – njezinog voljenog supruga, oca njihovih kćeri i dobrog čovjeka koji je služio kao temelj obitelji.
Koja su vaša mišljenja o ovakvim temama, i da li ste kada nekoga znali da joj se desila slična situacija? Svakako, pišite nam u komentarima sva vaša iskustva….
