Zapamćen kao “Lovac na krokodile”, Stephen Irwin, australijski voditelj, čuvar zoološkog vrta, edukator o divljim životinjama i ekolog, bio je široko poznat po svojoj izuzetnoj posvećenosti očuvanju divljih životinja i neustrašivim interakcijama sa opasnim stvorenjima. Ovaj neustrašivi istraživač i vatreni entuzijasta divljih životinja ostavio je neizbrisiv trag u svijetu zaštite prirode.
Na dan rođenja svoje majke Lynette, 22. februara 1962. godine, stupio je na svijet. Od svog oca Boba naslijedio je duboku strast prema neukroćenim stvorenjima prirodnog svijeta. Njihova porodica se preselila u Kvinslend 1970. godine i tamo je stekao obrazovanje. Njegov otac, stručnjak za divlje životinje i herpetologiju, usadio mu je ljubav prema svemu što je divlje. U međuvremenu, njegova majka se posvetila plemenitom cilju rehabilitacije životinja. Zajedno, Bob i Lynette su osnovali skromno utočište poznato kao Park reptila i faune Queenslanda, gdje je proveo svoje formativne godine. Među stanovnicima parka najviše su ga oduševili krokodili. Tokom 1990-ih postigao je globalno priznanje kao voljeni voditelj i kreator kultne televizijske serije “Lovac na krokodile”, poduhvat u koji se upustio zajedno sa svojom suprugom Teri.
Stekavši svjetsko priznanje kasnih 1990-ih, postao je poznato ime zahvaljujući ulozi voditelja dokumentarne serije o divljim životinjama Lovac na krokodile. Zajedno sa njegovom suprugom Teri, oni su osvojili publiku svojim neustrašivim istraživanjem svijeta prirode. Par, kojem se sada dive njihovo dvoje djece Bindi i Robert, ostavio je trajan utisak svojim odvažnim poduhvatima.
Čitava kugla zemaljska je željno pratila Sitovove eskapade, opčinjen njegovom bujnošću, žarom i nepogrešivim australijskim prizvukom, koji ga je dopao publici. Njegova drskost i neustrašivost u druženju sa opasnim stvorenjima priskrbili su mu posebno mjesto u srcima gledalaca. U središtu njegove profesionalne putanje je imperativ prosvjetljenja pojedinaca o značaju zaštite prirodnog svijeta i njegove faune.
Vođen neutaživom žeđom za novim iskustvima, neprestano je tražio uzbudljive avanture, pronalazeći utjehu i novopronađenu snagu u neukroćenoj divljini. Tragično, u svom voljenom prirodnom staništu dočekao je svoju preranu smrt. 4. septembra 2006. godine, dok je bio uronjen u snimanje zadivljujućeg dokumentarca o Bat Grebenu u blizini Port Douglasa, postao je žrtva smrtonosnog napada raža koji mu je probio srce. Posljednje trenutke života ovog voditelja divljih životinja snimio je njegov pouzdani kamerman, Justin Lyons. Progonjen sjećanjem, Lyons često razmišlja o svojoj nesposobnosti da spasi svog dragog prijatelja, žarko se nadajući da će snimak koji dokumentira Irvinove posljednje udisaje zauvijek ostati nevidljiv očima javnosti. Do danas je mjesto gdje se nalazi traka ostalo obavijeno velom misterije.
Godine 2006., tokom intervjua s Larryjem Kingom, John Stainton, bliski prijatelj i režiser Irwina, jasno je stavio do znanja da će snimak zauvijek ostati skriven od pogleda javnosti. Stainton je priznao da je i sam vidio snimak, ali je izrazio veliku nevoljnost da ga ikada više pogleda. Prema riječima člana posade koji je sa Steveom već duže vrijeme, plovili su vodama na čamcu na napuhavanje kada su naišli na ogromnu ražanu koja je graciozno klizila ispod površine.
U očajničkom pokušaju da ga spasu, filmske ekipe su neumorno radile na spašavanju iz vode. Jednom na obali, bolničari su izvršili reanimaciju, ali nažalost, Irwin je preminuo prije nego što je stigao u bolnicu. Cijeli tragični incident snimljen je kamerom, a snimke su odmah predate vlastima da pomognu u njihovoj istrazi. Uprkos godinama, snimci ostaju neviđeni, prema eksplicitnim željama Irwinovih najmilijih. Vrijedi napomenuti da je i sam Irwin izrazio želju da se njegovi posljednji trenuci dokumentuju, osiguravajući da mučni snimak odmah bude predat istražnim organima. Biograf Timmy Donovan otkrio je da je Irwin često s drugima dijelio nadu da će njegova smrt biti zabilježena, naglašavajući značaj koji je pridao ovom zahtjevu.
Po završetku istrage, sve kopije snimka koji dokumentuje Irwinovu smrt su odmah iskorijenjene, ostavljajući samo jednu preostalu kopiju. Priča se da je Irwinovom supružniku povjereno ovo posljednje snimanje.
