Hadžija, poznat i kao Fikret Hadžić, trenutno je na izdržavanju dugotrajne 24-godišnje zatvorske kazne zbog trostrukog ubistva. Uprkos zatvoru, on tvrdi da se ne kaje što je okončao živote onih osoba koje su ga prethodno napale i izbole nožem.
Jedan od najpoznatijih logoraša u Bosni i Hercegovini je Fikret Hadžić, koji je poznat i kao Hadžić iz Lukavca. Trenutno se nalazi u KPZ Tuzla, gdje izdržava kaznu od 24 godine zatvora zbog tri ubistva. Vrijedi napomenuti da nije ranije osuđivan, čak ni za manje prekršaje. Prethodno je u KPZ Zenica proveo 18 godina zatvora.
Godine 1997. njegova priča počinje kada se nađe u sukobu sa kvartetom pojedinaca iz okoline, od kojih su trojica slučajno braća i sestre. U tom periodu držao je u vlasništvu ugostiteljski objekat u Lukavcu, što je često privlačilo pažnju pomenute trojke. Nažalost, njihovo prisustvo je često rezultiralo odlaskom drugih pokrovitelja.
Prema Hadžijinim riječima, oni koji rade kao drvosječe često nemaju obrazovanje. Lako se mogu prepoznati po njihovoj ležernoj odjeći, s pinom u ruci i čvrstim rudarskim čizmama na nogama. Čim uđu u restoran, rafiniraniji gosti imaju tendenciju da brzo izađu.
Pošto je shvatio da više ne može efikasno da vodi posao, doneo je odluku da se odrekne restorana. Godine 1997. uspješno ga je prodao, vođen željom da krene drugim putem. On tvrdi da se prije ovog incidenta nikada nije susreo sa pravnim sukobima. Međutim, sve se drastično preokrenulo 2001. godine kada je postao žrtva nasilnog napada. Kako priča, bio je nemilosrdno napadnut i izboden dok je hodao ulicom, a počinili su ga upravo oni kojima je prodao restoran.
Hadžić prepričava mučno iskustvo brutalnog napada upravo onih koji su ranije nanijeli štetu njegovom restoranskom poslovanju. Izdržao je žestoki napad, trpeći ubode nožem i nemilosrdne udarce nogom koji su ga ostavili na ivici smrti. Igrom sreće, pravovremeni dolazak policije spasio ga je od daljnjih povreda. Kako su se oglasile sirene, počinioci su pobjegli sa lica mjesta. Hadžić se nadao da će ih pravosudni sistem pozvati na odgovornost za pokušaj ubistva. Dok su bili suočeni sa krivičnim prijavama, niko od njih nije odgovarao pred zakonom, pa je Hadžić ostao razočaran.
Odsustvo bilo kakvog odgovora nasilnika je ono što ga je povrijedilo više od fizičkih ozljeda koje su nanijeli, prema njegovom iskazu.
Shvativši da za njihovo postupanje neće biti posledica, preuzeo sam na sebe da sačinim pismo Vrhovnom sudu. U ovoj prepisci molio sam da se osobe odgovorne za štetu koja mi je nanesena budu kažnjene sa najmanje 10 maraka svaka. Izričito sam jasno stavio do znanja da će se ili suočiti s novčanom kaznom ili ću tražiti odmazdu na drugi način. Nažalost, činilo se da mojim pismima nije data ozbiljna pažnja koju zaslužuju. Shodno tome, strpljivo sam čekao svoje vrijeme cijelu godinu, željno iščekujući priliku da se osvetim svojim napadačima.
Prvog dana maja 2002. godine Hadžić je primijetio da su se četiri osobe okupile u obližnjoj radnji.
Kroz sočivo mog dvogleda, posmatrao sam okupljanje pojedinaca u obližnjoj prodavnici. Među gomilom su bile četiri osobe koje su mi prethodno nanijele štetu, zajedno sa otprilike 17 drugih. Ispunjen odlučnošću, ukrasio sam kaput i sakrio skraćenu pušku u rukavu. S namjerom da spriječim njihov bijeg, strateški sam ih ranio. Iako je četvrti pojedinac uspio pobjeći, jedino je milošću više sile pošteđen mog gnjeva. Da nije božanske intervencije, i ja bih okončao njegov život. U odgovoru na njihove molbe, moleći me da im više ne nanosim štetu, strogo sam izjavio da će se zaista suočiti sa svojom smrću. Životi koje smo nekada poznavali nepovratno su uništeni“, svečano je naveo Hadžija.
Hadžić je nakon sudskog postupka nepravomoćno osuđen za trostruko ubistvo i osuđen na 21 godinu zatvora. Nadalje, sudija je smatrao da je potrebno produžiti kaznu za još tri godine zbog postojanja određenog pisma. Hadžić bez ikakvog ustručavanja hrabro tvrdi da ne može iskreno da izrazi kajanje za svoje postupke.
U tom trenutku Hadžić je izrazio kajanje, uvjeravajući Hadžiju da mu više neće nauditi. Razmišljajući o svojim postupcima, priznao je da je svjesno planirao osvetu i čekao godinu dana da to izvede. Međutim, sada duboko žali zbog svoje odluke. Tokom interakcije sa tužiocem, on je otvoreno priznao da je njegov motiv bio vođen željom za osvetom.
