Znanstvena istraživanja sugeriraju da tipični proces tugovanja traje otprilike 40 dana, tijekom kojih se pojedinci često prisjećaju preminulih, popraćeni emocijama tuge, žalosti, suza i fizičkog umora. Zanimljivo je da je upravo to trajanje od 40 dana primjetno iu raznim pravoslavnim običajima, pa čak i u receptima za izradu prirodnih lijekova.
U staroslavenskoj tradiciji broj 40 imao je veliko značenje jer je označavao vrijeme kada se spominju pokojnici, a djeca mlađa od 40 dana ne primaju posjete.
Slično kao što se kod nas koristi broj 100, i Rusi imaju ograničenje na 40. U Srbiji koriste izraz “stoput” za sto, koji je u upotrebi stoljećima. Rusi, međutim, još uvijek koriste broj 40 u svojim izrazima. Ovaj broj ima značaj u različitim vjerskim i povijesnim kontekstima. Na primjer, Biblija spominje da je potop trajao 40 dana i 40 noći. Nakon što je kršten u rijeci Jordan, Isus je proveo 40 dana u pustinji. Mojsije je također postio 40 dana prije nego što je od Boga primio deset zapovijedi. Uz to, prorok Ilija putovao je pustinjom 40 dana.
Na sličan način, nakon svog uskrsnuća, Krist je uzašao na nebo četrdeset dana kasnije. To je u skladu s kršćanskom doktrinom, koja kaže da duša preminulog također ulazi u nebo četrdeseti dan nakon smrti. Petrova korizma traje otprilike četrdeset dana, a Božićna točno četrdeset dana. Značenje broja četrdeset leži u simboličkom predstavljanju pripremnog razdoblja koje prethodi značajnim događajima. Iako postoje različita tumačenja o trajanju četrdeset dana i godina, zajednička nit među njima je naglasak na pripremi prije važnih događaja.
Unutar područja kršćanstva, broj 40 ima veliko značenje kao prikaz kušnji i savršenstva, služeći kao razdoblje iščekivanja i spremnosti, kao što je vidljivo kroz sve biblijske tekstove.
Koncept pročišćenja ima značaj iu judaizmu iu islamu, s razdobljem od 40 dana određenom za tu svrhu. U našem modernom društvu ovaj se proces pročišćavanja naziva karantena, koja je, kao što ime sugerira, izvorno trajala 40 dana. Kao simbol žalosti za preminulima, članovi obitelji tradicionalno oblače crnu odjeću odmah nakon trenutka smrti. Žene obično nose crni šal, dok se muškarci odlučuju za crnu košulju ili cvijet. Ova se haljina nosi godinu dana, a tijekom tog vremena ožalošćeni se suzdržavaju od sudjelovanja u svečanostima, plesa ili pjevanja.
Međutim, sada je prihvatljivo nositi crno do 40 dana, ili čak produljiti razdoblje žalosti na šest mjeseci ili godinu dana, ako želite. Važno je napomenuti da se bez obzira na smrtni slučaj unutar obitelji, krštenja slave na isti način kao i uvijek. Zapravo, vjeruje se da je u ovim okolnostima još važnije slaviti i odati slavu, jer naše molitve za slavu služe na čast dušama naših preminulih voljenih. Nakon smrti voljene osobe, uobičajeno je suzdržati se od slavljeničkih aktivnosti kao što su kućne zabave, vjenčanja i plesovi u razdoblju od godinu dana. Međutim, važno je potražiti smjernice od svećenika u vezi s određenim pogrebnim običajima, budući da se tradicije mogu razlikovati u različitim regijama. Nemoguće je utvrditi smatra li se određeni običaj prikladnim ili ne bez razmatranja specifičnog kulturnog konteksta.
U vrijeme Staroga zavjeta izrazi tuge za pokojnicima bili su osjetno izraženiji, proširivši se čak i na muškarce. To je uključivalo radnje poput posipanja glave pepelom, cijepanja odjeće, pokrivanja glave i hodanja bosih nogu, kao i brijanja glave i brade. Međutim, u Novom zavjetu, tuga povezana s gubitkom voljene osobe zamijenjena je užitkom ponovnog ujedinjenja i ostanka u prisutnosti preminulih, približavanja Bogu i polaganja povjerenja u uskrsnuće fizičkog tijela i vječnog postojanja.
