Rođen 22. listopada 1961. u Banjoj Luci, Anton Ante Josipović, legendarna figura jugoslavenskog boksa, pojavio se kao ikonska prisutnost u ovom sportu.
Godine 1984. izašao je kao pobjednik na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, osiguravši tako željenu zlatnu medalju. I ne samo to, dominirao je i poluteškom kategorijom kao prvak Balkana. Sredinom devedesetih posvetio se profesionalnom bavljenju boksom.
Nedvojbeno, najznačajniji uspjeh na njegovom profesionalnom putu je već spomenuta olimpijska medalja. Josipović je uz vodstvo trenera Mate Parlova bez napora svladao svoje konkurente i plasirao se u finale. Suparnik u finalu bio mu je nitko drugi do renomirani Ivander Holyfield, ali zbog diskvalifikacije u polufinalu zbog udarca suparnika nakon stop signala, Amerikanac se nije mogao suprotstaviti Josipoviću. Kao rezultat toga, Ante je donio neizmjernu radost cijelom narodu Jugoslavije osvojivši tako željenu zlatnu medalju. Josipović je na podiju učinio veliku gestu koja je izazvala divljenje diljem Amerike – uputio je poziv američkom kolegi da mu se pridruži u slavlju na vrhuncu uspjeha.
U gradu Banjoj Luci, na zalasku karijere, doživio je pokušaj atentata izdržavši udar dva metka. Zanimljivo, Josipović je uspio preživjeti, unatoč tome što je proglašen klinički mrtvim. Kao potvrda vještine njegovih liječnika, uspješno su ga oživjeli iz kome, spasivši mu život. Čak je i renomirani Holyfield ponudio pomoć. Zahvalan na intervenciji liječnika, donio je odluku da do kraja života ostane u Banjoj Luci. Na bavljenje ovim sportom potaknuo ga je njegov sugrađanin Marijan Beneš, istaknuta ličnost u svijetu boksa. Djeca tog doba željno su hrlila kako bi ugledala ovog cijenjenog sportaša.
Priča se da mu duguje Halid Muslimović, čime je dodao još jedno intrigantno poglavlje u svojoj karijeri.
U tom periodu Halid je bio u bračnoj zajednici sa Melinom Čivljak, dok sam ja, pak, bio oženjen njenom sestrom Irenom. Halid je odigrao značajnu ulogu u mom životu kao moj menadžer, nadzirući organizaciju mojih boksačkih mečeva. Imao sam potpuno povjerenje u njega. U to vrijeme osniva izdavačku kuću “Haliks”. Nažalost, izbijanje rata spriječilo nas je da se vratimo u Bosnu, pa smo bili prisiljeni potražiti utočište u Beču. Na Muslimovićevo inzistiranje, Ante je uložio pozamašnu investiciju od oko pola milijuna maraka u opremu za proizvodnju kazeta i ploča za rad “Haliksa”. Vrijedno je napomenuti da je ovaj posao obavljen u inozemstvu.
Aranžman je bio jednostavan. Moj zadatak je bio kamionom prevesti opremu u Švicarsku. Međutim, na carini smo naišli na prepreku koja nas je spriječila da nastavimo s prvotnim planom. Kao rezultat toga, donijeli smo odluku umjesto toga radove izvesti u Austriji. Neočekivano, Halid je preuzeo na sebe da preveze opremu u Prijedor bez moje saglasnosti. Nažalost, čim je 1992. godine stigla u Bosnu, nastao je kaos i rat je buknuo punom snagom.
Tek 2000. godine Halid i Ante imali su prvi susret nakon ovog događaja.
Josipović je ispričao susret s Halidom u jednom lokalu, gdje je nastupao kao pjevač. Iznenađujućim spletom događaja, Josipović se fizički obračunao s Halidom. Incident je privukao pozornost medija, što je dovelo do tužbe koju je Halid podnio protiv umiješanih novinara. No, Josipović je pozvan da svjedoči i hrabro je priznao svoje postupke, ustvrdivši da su novine doista objavile istinu. Zbog toga je Halidov slučaj bio neuspješan na sudu. Nakon suđenja, Halid se obratio Josipoviću i izrazio žaljenje, sugerirajući da su eventualno mogli kapitalizirati situaciju tražeći odštetu od redakcije. Ova interakcija je rasvijetlila Halidov karakter, otkrivajući njegovu oportunističku prirodu.
