Na prvi pogled, Jelenin život bio je uredan.Njen dom bio je mjesto sigurnosti i topline, bar je tako vjerovala.Sve do dana kada je se sve raspalo a njen muž doveo drugu ženu u kuću.
Jelena je tog jutra, kao i bezbroj puta ranije, započela dan uz zvuk šporeta i miris kafe. Mleko je tiho ključalo, voda u kuvalu vrela, a iz rerne se širio miris pite. Vrata su zalupila u hodniku – Lena je tražila ranac, a Viktor svoju svesku iz matematike. Pitanja, dozivanja, sitne nervoze – sve ono što čini ritam jedne porodice.
- Ušao je Ognjen, zakopčavajući jaknu, i bez mnogo pogleda prema ženi rekao da će danas kasniti zbog sastanka. Nekada je Jelena dobijala objašnjenja gdje ide i s kim, sada su ostale samo suhe rečenice. Ljubio ju je u obraz – onako mehanički – i odlazio. Djeca su krenula svojim putem, a tišina je ostala da visi nad stanom.
Uveče, dok je radila u klinici, zazvonio je telefon. Bila je to Vanja, njena bliska prijateljica, koja ju je zamolila za hitan razgovor. Susret se dogodio pred zgradom, a Vanja je, s dozom nelagode, izgovorila rečenicu koja je Jelenu presjekla: sinoć je vidjela Ognjena u kafiću, sa mladom ženom, držeći je za ruku i ljubeći je.
Jelena je krenula kući kao kroz maglu. Ognjen se vratio kasno, nervozan, kritikujući sve – od pite do nereda u stanu. Njegov ton bio je oštar, a primjedbe sve učestalije. Jelena se, gledajući se u ogledalo, pitala gdje je nestala ona mlada žena puna snova. Umjesto nje, gledala ju je iscrpljena osoba sa sijedim korijenima i borama oko očiju.
Sljedećeg dana pronašla je u njegovoj jakni vizitkartu restorana, sa porukom na poleđini: „Kaća, 19:00, čekam.“ Srce joj je potonulo. Vanja je bila u pravu.
Kad je pokušala da razgovara, naišla je na zid. Ognjen je okrivio nju – da kuka, da ga gnjavi, da mu pretura po telefonu. Izašao je iz kuće zalupivši vratima. Dani su prolazili u napetosti. Dolazio je sve kasnije, a jednom je, ne pazeći, na telefon izgovorio: „Kaća, uskoro stižem.“
Jednog četvrtka, zbog kvara u klinici, Jelena je završila ranije. Na stepenicama, dok se približavala stanu, čula je ženski smeh. Kad je otvorila vrata, prepoznala je glas koji nije bio njene kćerke. U kuhinji, za stolom, sjedili su Ognjen i mlada plavuša u elegantnoj haljini – držali su se za ruke.
„Kaća, ti si tako…“ počeo je Ognjen, ali zastao kada ju je ugledao. Vreme je na trenutak stalo. Kaća je problijedila, Lena ušla u prostoriju i zbunjeno pogledala prizor.
- Jelena je, po prvi put nakon dugo vremena, govorila mirno, ali čvrsto: „Kako te nije sramota? U mojoj kući, pred djecom…“ Lena ju je primila za ruku, dok je Ognjen pokušavao da se izvuče rečenicama da je umoran od svega, da stvari nisu onakve kakvima izgledaju.
Ali Jelena nije popuštala. „Spakuj stvari i idi.“
Kaća je, vidno posramljena, izašla iz stana, a Ognjen je ostao stajati, zbunjen i bijesan. Pokušao je tvrditi da je stan i njegov, ali Jelena je odgovorila hladno: „Bio je tvoj dok nisi odlučio da ovdje dovedeš drugu ženu.“
Sat kasnije, s dvije torbe u rukama, Ognjen je napustio stan. Sve vrijeme je pokušavao da je ubijedi da preteruje, da se sve može popraviti, ali u njenim očima vidio je odlučnost kakvu nije poznavao.
Kad su se vrata zatvorila, Jelena je sjela i zaplakala – ne tiho, nego onako kako djeca plaču, glasno i iz dubine duše. Lena ju je čvrsto grlila, a Viktor stajao pored. Uprkos suzama, Jelena se osjećala jače nego ikada. Znala je da je donijela pravu odluku. Nije više bila žena koja trpi – postala je borac