Zima je obavila grad tišinom, a sivi snijeg prekrivao je parkove i ulice. Na jednoj klupi, pogrbljen i u starom kaputu, sjedio je Nikolaj Andrejevič. Nekada je bio cijenjeni upravnik stambenog biroa, a danas samo umorni penzioner, udovac i otac. Nadao se da će jednog dana biti sretan djed, ali život je odabrao drugačiji put. Sve se raspalo onog trenutka kada je njegov sin doveo Olgu u njihov dom.
Od prvog susreta osjećao je nelagodu. Olga je bila hladna i proračunata, osmijeh joj je skrivao ledeni pogled. Malo po malo, uklanjala je sve što je Nikolaju bilo drago. Nestale su njegove voljene knjige, fotelja u kojoj je provodio večeri, čak i sitnice poput starog čajnika. Na kraju su došli suptilni prijedlozi: „Tata, možda bi ti bilo bolje u domu za starije…” Nikolaj nije prigovarao. Samo je spakovao ono malo što mu je preostalo i otišao. Njegov ponos bio je jedino što je ponio sa sobom.
Dane je provodio na klupi u parku, mjestu gdje je nekada držao ruku svoje supruge i gledao sina kako pravi prve korake. Sada mu je jedino preostao miris snijega i praznina u mislima koje su dolazile i odlazile poput magle.
Jednog hladnog popodneva začuo je poznati glas:
— „Nikolaj? Nikolaj Andrejevič?”
Pred njim je stajala Marija Sergejevna, njegova prva ljubav, žena koju je volio prije nego što se oženio Lidijom. U rukama je nosila termosicu i vrećicu s pecivima.
— „Šta radiš ovdje? Smrzavaš se…”
Sjeo je pored nje, a ona mu je ulila topli čaj.
— „Ovdje je moj sin napravio prve korake… sjećaš li se?” — izgovorio je tiho.
Marija je klimnula, pa pogledala njegove ispucale ruke.
— „Dođi kod mene. Toplo je. Sutra ćemo vidjeti šta dalje. Nisi sam.”
Nikolaj je oklijevao, ali je na kraju pristao. Sutradan se probudio u toploj sobi, ispunjenoj mirisom svježih pita. Po prvi put nakon mnogo godina osjetio je da negdje pripada. Dani su prolazili, a s njima i osjećaj praznine. Toplina i pažnja koje mu je Marija pružala bile su lijek na rane koje je nosio.
Ali mir nije trajao dugo. Jednog dana pred kućom se zaustavio automobil. Bio je to njegov sin Valerij.
— „Da li Nikolaj Andrejevič živi ovdje?” — upitao je tiho.
Marija ga je pustila unutra, ali ga je opomenula:
— „Tvoj otac nije komad namještaja. Ne možeš ga uzeti nazad samo zato što ti je sada potreban.”
Valerij je spustio pogled i ušao. Kada je Nikolaj ugledao sina, u srcu je osjetio hladnoću, podsjetnik na godine gubitka.
— „Tata… oprosti mi.”
Dugo ga je gledao, ćutke. Na kraju je rekao:
— „Mogao si to reći ranije. Prije klupe. Prije noći pod mostom. Ali… opraštam ti.”
Jedna suza skliznula mu je niz obraz — teška kao kamen, a topla kao oprost.
Nekoliko mjeseci kasnije, sin ga je ponovo molio da se vrati kući. Nikolaj je odmahnuo glavom.
— „Pronašao sam svoj kutak. Ovdje imam čaj i nekoga ko brine o meni. Oprostiti ne znači zaboraviti.”
Od tada je često sjedio na staroj klupi, ali više nije bio sam. S Marijom je dijelio tišinu, mir, ponekad razgovor. Snijeg je padao, a oni su ga dočekivali zagrljeni u toplini duše.
Jednog dana Nikolaj je tiho rekao:
— „Život je čudan. Izbačen si iz vlastitog doma i misliš da je sve izgubljeno. Ali onda neko dođe, ne s ključevima, već s ljubavlju, i pruži ti novi dom. Ne zidove, nego dom od srca.”
Marija je samo stisnula njegovu ruku.
Godine su prolazile. Njihov život bio je tih, ali ispunjen pažnjom. A jednog zimskog dana, Marija je tiho otišla. Ostavila je prazninu, ali i bezbroj uspomena.
Nikolaj tada nije bio sam. Njegov sin je došao s unukom. I tada je shvatio da su sve godine bola i patnje bile samo put ka nečemu dubljem.
Na klupi u parku, gdje je sve počelo, Nikolaj je spoznao istinu: ljubav je jedino što ostaje, i jedino što čovjek ne smije izgubiti
