Marko Dujmović, mještanin Dvora na Uni, gotovo petnaest godina neumoljivo traga za istinom o nepoznatoj osobi pokopanoj na očevu grobu.
S nepokolebljivom odlučnošću za pravdom, on nepokolebljivo izjavljuje da će ustrajati u svojoj potrazi za istinom. Konkretno, ističe pronalazak tijela, ekshumiranog iz grobnice za koju se vjeruje da pripada njegovom ocu. Međutim, pronađeno tijelo je znatno veće osobe, težine između 120-130 kilograma, umotano u šatorsku suknju i na nogama u debelim vunenim čarapama. Za razliku od njega, njegov otac, vitak muškarac težak pedesetak kilograma, položen je u lijes okićen kožnim cipelama, o čemu svjedoče i fotografije. Marko čvrsto tvrdi da njegov otac nije nestao, nego je prevezen na groblje i pokopan.
Nemam želju da itko drugi doživi ono što sam ja proživio; sve što tražim je pravda. Bilo je ponižavajuće otkriće otkriti da sam bio prevaren o mjestima na kojima su pokopani moji otac i majka. Suprotno onome što sam vjerovao, moj otac nije nestao. Preminuo je u kući Jove Zastavnikovića, gdje sam i ja bio, a potom je prevezen na groblje radi sahrane. Šokantna istina izašla je na vidjelo tijekom sprovoda moje majke 2008. godine. Dok se pripremala grobnica, grobari su naišli na lijes na dubini od 90 centimetara, zbog čega su morali iskopati gotovo metar i pol.
Zabuna je zadesila radnike groblja jer su naišli na škrinju na mjestu koje je izgledalo prazno.
U šatorskom vojnom krilu naletjeli smo na sanduk za koji se sumnjalo da se u njemu nalaze dva tijela. Goran, Markov bratić, izrazio je nevjericu u prenaglašenost situacije. Odlučili su obratiti se policiji i zatražiti ekshumaciju. Godinu dana kasnije počela je ekshumacija na pravoslavnom groblju u Dvoru, što se poklopilo s otkrivanjem groba Markovih roditelja.
Nakon što je otkrio sadržaj, njegova je reakcija bila zgražanje: “O, bože, ova osoba bila je prilično velika. Stajala je na visokoj visini od 190 do 200 centimetara i težila je nevjerojatnih 120 do 130 kilograma.” Sama veličina glave i kostiju bila je dvostruko veća od veličine njegova vlastitog oca. Odjevena u bijelu košulju ukrašenu brojnim gumbima, ispod koje podsjeća na trenirku, sivkastih nijansi s ukrasima na nogama, ove živopisne i upečatljive odjevne predmete u Bosni su obično nazivali priglavcima. Markovu čuđenju nije bilo kraja dok je promatrao cipele koje je posjedovao njegov otac.
Unatoč inzistiranju institucija da pronađeno tijelo pripada njegovom ocu, Marko je uporno odbijao potvrditi rezultate DNK analize zbog velike razlike u izgledu. Nepodudarnost u fizičkim atributima, odjeći i mjestu ukopa onemogućuje Marku da se pomiri s predodžbom da je tijelo doista tijelo njegova oca.
