– Odlazak u Manastire je za osobe koji su vjernici jako bitne stvake u životu. Najpopularniji na Balkanu je definitivno Ostrog, koji se nalazi u Crnoj Gori, a tamo možemo da vidimo nesretne, bolesne i sve one koji žele pomoć od boga. Tamo se dešavaju jako velika čuda, a danas vam donosimo ispovijed jedne žene koja je više nego šokantna.
Jedna žena je imala izuzetnu sreću da doživi istinsko čudo i, po sopstvenim rečima, osetila je božansku milost koju joj je podario Sveti Vasilije Ostroški.
Očekujući godišnji odmor, našao sam se uhvaćen između uzbuđenja i brige, žudio sam za opuštanjem, ali sam se pitao hoće li to doista biti moguće.
Nakon godine ispunjene obavezama, utjehu sam pronašao u ideji da krenem na putovanje na more. Usput sam planirao posjetiti i manastir kod Ostroga, gdje sam namjeravao da se poklonim časnim moštima Svetog Vasilija Ostroškog. Otkako sam prvi put čuo za ovog sveca, koji zaslužuje svaku hvalu i blagoslov, tražio sam njegovo vodstvo i upućivao mu svoje molitve. Kad god bih izgovorio njegovo ime, preplavio bi me osjećaj mira, bez obzira na izazove koji su bili pred nama. Čvrsto sam vjerovala da će ishod biti u skladu s prirodnim poretkom stvari, ma kakva me iskušenja čekala – tako počinje svoju ispovijest.
- Često se kaže da posjeta manastiru pod Ostrogom nije nešto što se planira. No, odlučio sam da ću jednog dana, za vrijeme svog odmora, krenuti na put i potražiti blagoslov Svetog Vasilija Ostroškog, neka mu je slava i milost. Čuo sam od ljudi, pa i meni bliskih, da ne dopušta da se njegovim relikvijama približe oni koji su neiskreni i lažljivi u pokajanju. Ti pojedinci padaju u stanje nesvijesti, neku vrstu transa, gdje drhte, plaču, a redovnici ih moraju iznositi van, moleći se i škropeći ih svetom vodom. Samo pravi pokornici mogu moliti i častiti njegove relikvije. Već sam nekoliko puta hodočastio, penjao se do gornjeg samostana pješice, i niti jednom nisam osjetio umor. Nije to bila ništa drugo nego čista odlučnost i osjećaj blagostanja. I ovaj put sam žudio ponovno doživjeti taj isti osjećaj, jer nam zahtjevi života često oduzimaju dvije vitalne emocije – uvjerenje da možemo podnijeti sve poteškoće, koliko god bile izazovne, i nadu koja nas čeka sve dok ne odustajemo.
U svojim ljetnim planovima pogriješio sam tražeći utjehu i mir, ponizno stojeći pred relikvijama. Cijeli sam dan posvetio kalkulaciji troškova puta, odlučivanju o vremenu polaska, odabiru suputnika i brizi o mogućem umoru. Mučilo me što je umor postao sastavni dio mog bića. Kad je pala noć, uz molitvu sam utonuo u san, ali odmor mi je bio nemiran. Odjednom sam se našao na poznatoj stazi, dobro upoznat sa svakim kamenom i korijenom drveta, uspinjajući se prema samostanu. Iskustvo je bilo nevjerojatno živo i ispunjeno božanskom slavom i milošću. Kad sam se probudio, osjetio sam novopronađeni mir, sušta suprotnost osobi kakva sam postao od posljednjeg posjeta samostanu. Dopustio sam drugima da me oblikuju i promijene, prepustivši se strahu i ljutnji. Pohlepa i bijes obuzeli su moj duh. No, u tom trenutku zatišja donio sam odlučnu odluku da krenem na put do Ostroga.
Spriječivši moje napredovanje, naglo me zaustavio dok sam pokušavao napredovati, što je rezultiralo naglim spuštanjem i dva metra leta u ponor tame. Konkretno, te večeri krenuo sam u ležernu šetnju, lica mi je krasio osmijeh, prepun zadovoljstva i blaženo nesvjestan nadolazeće nesreće koja me čekala nekoliko trenutaka kasnije. Sam, u tami, našao sam se ispružen na tlu, natopljen znojem i grčeći se u agoniji. Staza kojom smo prolazili nije bila osvijetljena, što je vidljivost činilo izazovom. Kao posljedica toga, zatekao sam se kako petljam u sjeni, nesiguran u svom položaju. Nažalost, ovaj put, kada sam zakoračio naprijed, pogrešno sam vjerovao da preda mnom leži čvrsto tlo – prenio je kurir.
- Bez ikakve svijesti o događajima koji su se odvijali, iznenada sam se urušio, a tijelo mi je udarilo o tlo uz pucketanje kostiju. U tom trenutku kaosa ostao je nepokolebljivo uz mene, sprječavajući me da se nabijem na prijeteće šiljke koji su virili iz obližnjeg tla. Slijed događaja koji je uslijedio odvijao se munjevito, poput scena iz filma – dolazak hitne pomoći, brzi transport u bolnicu Risno, hitan avionski transfer u Beograd, neophodan operativni zahvat i agonija koja je uslijedila.
Neka mu je slava jer mi je poslao uznemirujuću poruku zbog koje sam shvatio da mu više ne mogu prići s istom lakoćom kao prije. Čistoća, mir i krotkost koji su karakterizirali moje prethodno stanje više nisu bili prisutni. Utjecaj nepovoljnih okolnosti i nepovoljnih pojedinaca izazvao je transformaciju u meni, što je dovelo do osjećaja ljutnje, nesreće, nesigurnosti, straha te nedostatka radosti i zadovoljstva u spoznaji da je ono što posjedujemo dovoljno da napredujemo neokaljanog duha. Potraga za bogatstvom i moći ne daje plodonosan ishod. Iako sam svjesna da me čeka dugotrajan i izazovan oporavak, odlučna sam u odluci da s još većim žarom krenem na hodočašće Svetom Vasiliju Ostroškom – zaključak je njezinog priznanja.
