Mira Stupica je rođena kao najstarije dete Radomira i Danice Todorović. Imala je dva brata koji su umrli kao deca, i mlađeg brata Boru Todorovića, koji je kasnije postao poznat glumac. Mira je odrasla u siromaštvu. Rođena je u Gnjilanu, gde su njeni roditelji radili kao profesori u Gimnaziji.
- Na kraju se njezina obitelj zbog posla preselila u Gornji Milanovac, a Mira je ostala bez oca kada je imala samo devet godina.Ostali su u Aranđelovcu zbog zaposlenja majke.Po izboru svoje obitelji upisala se na Trgovačku akademiju u Beogradu, mjesto koje nije zaokupilo njen interes, zbog čega je često izostajala iz škole u korist kazališta.
Tijekom Drugog svjetskog rata Bora i Mira, brat i sestra, izdržali su okupaciju Beograda. Često više gladni nego siti, pronalazili su razne načine da prežive. Brzo sazrijevanje koje su doživjeli ostavilo je trajne tragove na njihovim licima i duhu, oblikujući ove legendarne figure.U tom periodu njeni roditelji su bili zaposleni kao srednjoškolski profesori u Gnjilanu, sve dok majka neočekivano nije ostala bez posla.
Mira se prisjetila u svojim memoarima: “Mama je ostala bez posla. Kuća je ležala u neredu od bombardiranja, hladnoća i snijeg prodirali su kroz otvore. Nema hrane ni drva za ogrjev. Noću, dok se smjestimo, nosimo svoje kaputi, čarape, pa čak i rukavice, predlaže da igramo igru sa slovima u mraku, fokusirajući se samo na hranu. Napravio je dasku s kotačima i krenuo na željeznički kolodvor raditi kao nosač, nadajući se da će nas preživjeti. njegov rad.
Njezina strast prema glumi dovela je do njenog debitantskog nastupa na pozornici 1941. godine.Romantično postojanjeGodine 1943. prvi put se udala za glumca Mavida Popovića i s njim potom dobila kćer. Međutim, ova romansa nije potrajala, što je dovelo do njihovog razdvajanja.
Karijera joj je napredovala uz Bojana Stupicu, što je bila njezina druga značajna ljubav. Nakon njihovog vjenčanja, započela je vrlo uspješna faza u njezinom profesionalnom životu.S njim putuje u Zagreb, igra u HNK do 1957., da bi se potom vratila u Beograd. Po povratku u Beograd glumačku karijeru nastavlja iu Jugoslavenskom dramskom pozorištu iu Narodnom pozorištu u Beogradu.
Njezino prvo filmsko pojavljivanje dogodilo se u adaptaciji Bakonje brata Brne iz 1951. koju je režirao Fedor Hanžeković. Nakon toga preuzela je pedesetak uloga na televiziji i filmu, dosljedno ostajući vjerna svojim kazališnim korijenima.Nažalost, iznenadna smrt poremetila je romantični raj. Mira, kako je više puta primijetila, nikada nije mogla tugovati za suprugom. “Trpjet ću patnju do kraja života zbog ovog gubitka”, rekla je.
Nakon smrti Bojana Stupice, kojeg često spominje kao najznačajniju osobu u svom životu, udala se za političara Cvijetina Mijatovića, koji je s vremenom postao predsjednik Predsjedništva SFRJ. Bratu Bori Todoroviću, koji joj je u djetinjstvu priželjkivao udaju za kralja, Mira je duhovito primijetila: “Nažalost, u socijalizmu kralja nema, ali ja sam se udala za šefa države. Vidite, najbolje sam uspjela Mogla bih pod ovim okolnostima!
Godine 2001., odajući počast njezinim šest desetljeća profesionalnih postignuća, vršnjaci Mire Stupice nazivali su je “najvećom srpskom glumicom prošlog stoljeća”. Stupica je ponizno ustvrdila da tu titulu ne treba pripisivati njoj, nego “nepravedno zaboravljenoj” Žanki Stokić, predloživši osnutak nagrade “Velika Žanka”. Ova nagrada ustanovljena je 2003. godine, a Stupica ju je dobila doživotno, kao predsjednica žirija koji dodjeljuje najistaknutije glumice srpskog glumišta.
Ovako je sebe opisala Mira Stupica:”Kao žena, izazivala sam intenzivne emocije u muškarcima, pod utjecajem ne samo onoga čime me je priroda obdarila, već i značajno privlačnosti mojih zadivljujućih scenskih heroina. Tijekom svog života, moja borba nije bila oko toga kako privući muškarca, već kako odbaciti i distancirati se od jednog često me plašilo, zahtijevajući znatnu vještinu i strpljenje da nekako vratim njihovu racionalnost, što je rezultiralo iskustvima koja su bila i bolna i neugodna.
Braća i sestre s Borom Todorovićem.Često sam dobivao upite o svojim osjećajima kada sam nastupao na pozornici s bratom. Moj tipični odgovor je bio: “Pa, obično. U ovom poslu se navikneš na svakog partnera.” Međutim, jednom sam prilikom zbog te zajedničke prisutnosti na trenutak izgubio prisebnost. Poznati modni dizajner Pjer Karden pozvao nas je da prikažemo zapanjujuću izvedbu u njegovoj novoj kazališnoj dvorani, “Espas Karden”.
Dok smo Bora i ja stajali na pozornici, kroz glavu mi je prošla misao: “Kako to da Bora i ja, siročad iz Aranđelovca, primamo aplauze u srcu Pariza?” Ta mi je pomisao nakratko poremetila scensku ravnotežu, ali samo na trenutak i neprimjetno za druge.Iz ovog je života otišla samo dva dana nakon svog 93. rođendana dok je boravila u Domu za starije osobe.
