U današnjem članku vam pišemo na temu potrage za identitetom i istinom koja može promijeniti cijeli život. Riječ je o priči u kojoj jedan sin, sasvim neočekivano, otkriva da je cijeli njegov svijet izgrađen na temeljima koje nikada nije upoznao. Ta saznanja otvaraju put prema emotivnoj borbi u kojoj se suočava s prošlošću, ali i s vlastitim srcem.
Amar je život provodio vjerujući da o svojoj majci zna sve što mu je ikada rečeno: više nije među živima, i to je bolna, ali neupitna činjenica koju je njegov otac stalno ponavljao.
Odrastao je u sarajevskoj kući obilježenoj tragovima ratnih godina, zajedno sa strogošću oca Samira i toplinom bake Fadile, koja je na sebe preuzela svu nježnost koju majka nije mogla dati. Usprkos tome, unutar njega je rasla praznina koju nije znao imenovati.
Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno tišinom. Nije bilo porodičnih fotografija, albuma, niti tragova vremena koje bi mnogi čuvali kao najdragocjenije uspomene. Kada bi pokušao saznati više, odgovori su uvijek bili isti — kratki, sivi, i bez prostora za daljnje pitanje. Činilo se kao da prošlost ne postoji.
Sve se promijenilo jedne poslijepodnevne tišine u prašnjavom podrumu. Dok je pregledavao stare kutije, Amar je pronašao fotografiju žene nježnog osmijeha. Na poleđini je plavom hemijskom stajala rečenica koja mu je presjekla dah: „Mom sinu Aleksi… Mama Ena.“ To ime nikada nije čuo. A opet, bilo je upućeno njemu.
- Srce mu je lupalo dok je pokušavao shvatiti šta znači ime koje mu nikada nije pripadalo. Ko je Aleksa? Ko je Ena? A najvažnije — zašto je istina skrivana? Tog dana raspalo se sve što je mislio da zna o sebi.
Večer je donijela suočavanje koje je dugo izbjegavano. Fotografija je ležala na kuhinjskom stolu kad je otac ušao. Nije bilo načina da okrene glavu. Amarov glas drhtao je dok je tražio objašnjenje, a Samir, slomljene posture, napokon je počeo govoriti.
Istina je bila daleko složenija i bolnija nego što je Amar mogao zamisliti. Njegova majka Ena bila je Srpkinja i kršćanka, žena koju je Samir volio uprkos svim teškim prilikama onog vremena. Rođen je 1994. i kršten imenom Aleksa kako bi njezina porodica lakše prihvatila vezu koja nije bila po njihovoj volji. Ali to nije bilo dovoljno. Ena je otišla, slomljena pritiskom i strahovima, a Samir je, u potpunom rasulu, odlučio sinu dati ime Amar i odgajati ga prema vlastitom identitetu.
Amarov bijes bio je neizbježan. Osjećao se kao da su mu oteli osnovu postojanja. „Promijenio si mi ime, vjeru… cijeli život!“ vikao je, a u njegovim riječima čuo se lom koji se godinama skupljao.
Narednih dana lutao je Sarajevom, okupljajući misli u tišini džamija i crkava, pokušavajući razumjeti kojoj strani pripada ili da li strane uopće i postoje. U parku je zapisao misao koja mu se rojila u grudima: „Ako sam rođen kao Aleksa, zašto živim kao Amar?“ Ta nedoumica pretvorila se u odluku da pronađe Enu i suoči se s dijelom sebe koji je cijeli život bio zaključan.
- Tragovi su ga odveli u Novi Sad, gdje je otkrio da je Ena danas profesorica njemačkog jezika, udana, bez druge djece. Poslao joj je kratko pismo, a njen odgovor bio je gotovo trenutan — ispunjen tugom, strahom i iskrenošću koju je godinama skrivala. Priznala je da mu nikada nije prestala nedostajati.
Susret uz Dunav bio je tih, gotovo oprezan. Ena se pojavila s istim blagim držanjem kao na fotografiji, samo što su joj godine ostavile tragove oko očiju. Ruke su joj drhtale, a glas joj je bio lomljiv dok je govorila o strahovima iz mladosti, pritiscima porodice i osjećaju da tonе u svijet u kojem je gubila sebe. Odlazak iz Sarajeva bio je, kako je priznala, „najveći poraz njenog života“.
Amar ju je slušao bez mržnje, ali s dubokim zbunjenim bolom. Nije znao gdje pripada. Ena mu je tada izrekla rečenicu koja mu se urezala u srce: „Ti si moj sin — i Amare i Aleksa. U tebi živi ono što zaista jesi, a ne ono što su drugi pokušali definirati.“
- Povratak kući donio je još jedno pomirenje — ono s ocem. Samir ga je čekao izgledajući manji nego ikad, kao čovjek koji se godinama bojao dana kad bi istina mogla uništiti sve što je pokušao izgraditi. Amar mu je priznao da ga i dalje voli, ali i da oprost nije isto što i zaborav. Ono što mu je urađeno ostavilo je ožiljak, no prvi put u životu zagrlio je oca, dopuštajući i njemu da se raspadne.
Danas Amar, ili Aleksa, živi život koji povezuje sve niti njegove prošlosti. Slavi i Bajram i Božić. Piše eseje o identitetu, oprostu i granicama koje ljudi sami sebi postavljaju. Posjećuje grobove oba djeda, prihvatajući činjenicu da pripada i jednoj i drugoj priči.
U pasošu i dalje stoji Amar, ali u svojim dnevničkim zapisima potpisuje se kao A. Sehić — jedno slovo koje nosi cijelu njegovu priču. Ena i on danas razgovaraju svakodnevno, učeći ponovo sve što su izgubili, polako, pažljivo, s puno ranjivosti.
Njegova poruka objavljena na društvenim mrežama najbolje opisuje put koji je prošao:
„Svako dijete zaslužuje da zna svoje porijeklo. A svaki roditelj zaslužuje priliku da se ispravi. Put možda boli, ali vrijedi ga proći.
