Tihi znakovi u ranom razvoju djeteta koje roditelji često prvi primijete: Zašto je važno reagovati na vrijeme
U današnjem članku donosimo temu koja se ne odnosi samo na roditeljstvo, već i na pažljivo praćenje dječijeg razvoja i promjena koje roditelji često prvi primijete. Slabiji kontakt očima, nedosljedno reagovanje na vlastito ime, drugačiji odnos prema zvukovima ili izostanak potrebe da dijete dijeli interes s drugima sami po sebi ne znače dijagnozu, ali određeni obrasci mogu biti razlog da se razvoj djeteta dodatno procijeni uz pomoć stručnjaka.
Roditelji svakodnevno posmatraju svoje dijete u situacijama koje drugi ljudi često ni ne vide. Zbog toga upravo oni mogu prvi primijetiti da se nešto promijenilo: dijete koje je ranije tražilo pogled roditelja sada ga uspostavlja rjeđe, ne okreće se uvijek kada čuje svoje ime ili pokazuje manje interesovanja za zajedničku igru. Takve promjene lako mogu otvoriti brojna pitanja, posebno kada okolina smatra da je riječ samo o fazi koja će proći.
Važno je, međutim, razlikovati zabrinutost od donošenja zaključaka bez stručne procjene. Svako dijete razvija se vlastitim tempom, a pojedinačno ponašanje nije dovoljno da se utvrdi postojanje razvojnog problema. Ono što može biti značajno jeste ponavljanje više obrazaca i roditeljski osjećaj da razvoj komunikacije ili socijalnog povezivanja ne teče na način koji su ranije primjećivali.
Kada je riječ o autizmu, znakovi mogu postati uočljiviji kako dijete raste i kako se povećavaju očekivanja vezana za komunikaciju, igru i odnos sa ljudima. U prvim mjesecima roditelji su uglavnom usmjereni na hranjenje, spavanje, napredovanje i druge osnovne potrebe, pa su suptilnije razvojne razlike ponekad teže primjetne.
POZADINA DOGAĐAJA
Razvojne razlike često postaju vidljivije tek kada dijete dođe u period u kojem se očekuje više socijalne komunikacije. Zbog toga roditelji određena ponašanja mogu početi povezivati tek kasnije, iako su manje razlike možda postojale i ranije.
Kontakt očima i reakcija na ime među prvim su stvarima koje roditelji primjećuju
Jedan od važnih dijelova ranog razvoja jeste način na koji dijete ostvaruje kontakt s ljudima oko sebe. Bebe tokom razvoja počinju sve više obraćati pažnju na lice roditelja, osmijehe i izraze lica, a komunikacija se u početku velikim dijelom odvija upravo kroz pogled i reakciju na prisustvo druge osobe.
Kod neke djece roditelji mogu primijetiti da je kontakt očima rjeđi, kraći ili da dijete više vremena usmjerava prema predmetima, svjetlosti i pokretima nego prema licima. Takvo ponašanje samo po sebi ne potvrđuje postojanje autizma, ali može biti jedan od razloga za pažljivije praćenje razvoja kada se javlja zajedno s drugim razlikama.
Slična pitanja javljaju se i kada dijete ne reaguje dosljedno na vlastito ime. Oko prve godine roditelji često očekuju da se dijete okrene kada ga pozovu, pa izostanak takve reakcije može izazvati zabrinutost. Ponekad roditelji prvo posumnjaju na sluh, posebno ako dijete izgleda kao da ih ne čuje.
Situacija može djelovati neobično kada dijete istovremeno reaguje na omiljenu pjesmu, određenu igračku ili poznati zvuk iz okoline, ali se ne okrene uvijek na svoje ime. Upravo zbog toga procjena stručnjaka može pomoći da se razlikuju razvojne, komunikacijske ili druge moguće okolnosti, bez donošenja zaključka na osnovu samo jednog ponašanja.
VAŽAN TRENUTAK
Pojedinačan znak ne predstavlja dijagnozu. Pažnju posebno zaslužuju ponavljajući obrasci ili kombinacija više razvojnih razlika, naročito kada roditelj primjećuje da se komunikacija, reakcije ili socijalni interes djeteta razlikuju od onoga što je ranije primjećivao.
Zvukovi i senzorne reakcije mogu izgledati veoma različito
Roditelji ponekad primijete i neuobičajene reakcije na zvukove iz okoline. Neka djeca mogu biti posebno osjetljiva na određene zvukove, pokrivati uši ili pokušavati napustiti prostor u kojem im je neprijatno. Druga djeca mogu pokazivati izrazitu zainteresovanost za određene zvukove i dugo ih slušati.
Takve reakcije mogu biti povezane s načinom na koji dijete doživljava senzorne podražaje. Ipak, ni osjetljivost na buku niti fascinacija zvukom ne mogu se posmatrati izolovano kao dokaz određenog razvojnog stanja. Za razumijevanje razvoja važna je šira slika ponašanja djeteta i procjena stručnjaka kada za nju postoji razlog.
Pokazivanje prstom nije samo traženje predmeta
Još jedan važan dio razvoja odnosi se na dijeljenje pažnje i interesovanja. Između prve i druge godine mnoga djeca počinju pokazivati prstom ono što im je zanimljivo. Nekada žele dobiti predmet, ali u drugim situacijama jednostavno žele da roditelj pogleda ono što je privuklo njihovu pažnju.
Upravo je ta razlika značajna. Dijete koje pokazuje avion na nebu ili donosi igračku roditelju ne traži nužno pomoć, već pokušava podijeliti iskustvo. To je jedan od načina na koji se razvija zajednička pažnja i socijalna komunikacija.
Kod neke djece takvo ponašanje može biti rjeđe. Umjesto pokazivanja ili donošenja predmeta, dijete može uzeti ruku odrasle osobe i odvesti je do onoga što želi. Ni ovaj obrazac samostalno ne znači da dijete ima autizam, ali u kombinaciji sa slabijim kontaktom očima, izostankom reakcije na ime ili drugim razlikama može biti razlog da roditelj potraži stručno mišljenje.
ŠIRA SLIKA
Prema navodima stručnjaka i savjetovališta za rani razvoj koje izvor spominje, rana procjena ne treba posmatrati kao unaprijed postavljenu dijagnozu. Njena svrha je bolje razumjeti razvoj djeteta i, kada je potrebno, omogućiti podršku u periodu u kojem se razvojne vještine intenzivno formiraju.
Roditeljska zabrinutost ne treba biti razlog za paniku, ali ni za ignorisanje
Prema navodima domaćih stručnjaka iz oblasti dječije psihologije i razvoja, roditelji su često među prvima koji primijete suptilne promjene jer najbolje poznaju svakodnevno ponašanje svog djeteta. Zbog toga osjećaj da se nešto promijenilo nije potrebno odmah odbaciti samo zato što drugi ljudi smatraju da će određena faza proći sama od sebe.
S druge strane, zabrinutost ne treba pretvarati u samostalno postavljanje dijagnoze. Razgovor sa pedijatrom, psihologom, logopedom ili drugim stručnjakom koji prati rani razvoj može pomoći roditeljima da dobiju jasniju sliku i utvrde da li je potrebno dodatno praćenje ili podrška.
Svako dijete ima individualan razvojni tempo i među djecom postoje velike razlike. Zato povremeno izostajanje određenog ponašanja ne mora značiti ozbiljan problem. Važno je posmatrati razvoj kroz duži period, obraćati pažnju na kombinaciju znakova i reagovati kada se određene razlike ponavljaju ili roditeljska zabrinutost traje.
Rana procjena u takvoj situaciji nije razlog za strah, već način da porodica dobije informacije i podršku. Ono što roditelj primijeti tokom običnog dana ponekad može biti korisna informacija za stručnjaka, zbog čega pažljivo posmatranje djeteta, otvoren razgovor i pravovremeno traženje savjeta imaju mnogo veću vrijednost od ignorisanja zabrinutosti ili čekanja bez jasnog razloga.
