Dejan Mićić, porijeklom iz Bijeljine, iza sebe ima godine muke i izazovno odrastanje bez roditeljskog nadzora, obilježeno maltretiranjem i životom provedenim na ulici. Međutim, njegove okolnosti krenule su nabolje. Suosjećajna obitelj Stanišić, suosjećajna s teretom boli koju je nosio, srdačno ga je primila u svoj pogon i pružila mu mogućnost zaposlenja.
Dejan se zahvaljuje građanima Semberije, Crkvi Svetog Đorđa u Bijeljini i Petropavlovom hramu na podršci u njegovom izazovnom životu. Unatoč nedostatku odgovarajućeg odgoja, svoje je bitke vodio samostalno, a to namjerava i nastaviti.
Mediji su već popratili njegov osobni narativ. Dejan i dalje ne zna za svoje biološke roditelje i, kako je rekao, nema želju da više otkriva te podatke.
Sad kad sam postao svoj, nema potrebe da me traže. Čak i da se pojave, ne bih imao hrabrosti prići im. Jednostavno bih skrenuo pogled i rekao: “Ne prepoznajem te”, unatoč tome što uvijek žudim za toplinom obitelji. Dejan, iskrena osoba, posvojen je kada je imao samo godinu i pol nakon što je pronađen napušten u parku, smješten u kartonskoj kutiji. Nažalost, obitelj u kojoj je odrastao nije ispunila ono što je zaslužio.
Dejan dijeli potresnu priču o svojoj prošlosti, prisjećajući se fizičkog zlostavljanja koje je pretrpio, uključujući i mučne trenutke kada mu je očuh držao pištolj prislonjen u dva odvojena navrata. Osim Dejana, u kućanstvu je bilo još dvoje djece, a on je preuzeo odgovornost da im pere sav veš, čisti kuću i pruža podršku. Uvjeti su bili nepodnošljivi, jer je Dejanu bio zabranjen ulazak u kuću ako na ulici zaradi manje od 50 maraka dnevno. To mu nije preostalo ništa drugo nego pronaći alternativna mjesta za spavanje u gradu, poput parkova, autobusnih stanica i napuštenih kuća. Dejan se živo sjeća života u kući bez vrata i prozora, gdje je bio izložen daljnjem zlostavljanju od strane pojedinih osoba. Ovo razdoblje njegova života bilo je nevjerojatno izazovno, do te mjere da je čak razmišljao o samoubojstvu.
U trenutku kada sam pokušao ubiti vlastiti život, bio sam spašen s ruba smrti. Nepodnošljiva težina postojanja postala je prevelika za mene. Nakon toga sam prebačen u Banjaluku na psihijatrijsko liječenje, gdje sam ostao 14 dana. Moje postojanje bilo je ispunjeno ogromnim poteškoćama. Dejan iskreno kaže da bi se njegov život danas odvijao potpuno drugačije, da je bio smješten u brižnu i psihički stabilnu udomiteljsku obitelj.
Ranije je izražavao svoje želje za različitim postignućima u životu, uključujući završetak srednje škole, dobivanje osobnog posla i zasnivanje obitelji. Međutim, te težnje nisu ispunjene.
Želja za osobnim smještajem ispunjena mu je kada mu je osiguran vlastiti stan kroz program pomoći osobama koje su suočene sa socijalnim poteškoćama.
