Svetlana Ražnatović, poznata kao Ceca, srpska je pop-folk pevačica i jedna od najuspešnijih i najuticajnijih izvođača na Balkanu. Rođena je 14. juna 1973. godine u Prokuplju, a odrasla u Žitorađi, u porodici Mira i Slobodan Veličković. Njena sestra Lidija je od nje mlađa jedanaest meseci.
Početkom devedesetih godina nastala je pjesma koja i danas zauzima posebno mjesto u srcima mnogih ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Iako je o njenom porijeklu godinama kružilo mnogo različitih verzija, malo ko je znao pravu pozadinu njenog nastanka. Pjesma „Beograd“, koju je izvela tada mlada i već popularna Ceca Ražnatović, dugo je bila obavijena velom misterije. Među publikom se ustalilo vjerovanje da je pjesma prvobitno bila namijenjena Dini Merlinu, te da ju je, navodno, sam autor velikodušno ustupio drugome izvođaču, vođen snažnim emocijama i privatnim razlozima. Međutim, istina je nešto drugačija – i znatno manje romantična.
U jednoj od rijetkih ličnih ispovijesti, Dino Merlin je odlučio razjasniti sve nedoumice u vezi s ovom pjesmom. Jasno je negirao tvrdnje da je pjesma pisana za njega, otkrivši da je njen nastanak proizašao iz vrlo konkretnih i profesionalnih okolnosti. Sve se desilo početkom 1991. godine u Švajcarskoj, u gradu St. Gallenu, tokom jedne hladne zimske noći. Tada je, na inicijativu Cecinog tadašnjeg partnera i menadžera Haruna Samardžića, Merlin dobio zadatak da napiše nekoliko pjesama upravo za Cecu. Njihova saradnja nije bila spontana, niti potaknuta ličnim nadahnućem, već rezultat precizno definisanog poslovnog dogovora.
Tokom tog boravka, Dino Merlin je komponovao ukupno četiri pjesme, među kojima je bila i „Beograd“. Iako pjesma nije nastala iz njegove lične potrebe da izrazi emocije, već kao zadatak u okviru profesionalne saradnje, nosi prepoznatljiv emotivni naboj koji je publika odmah prepoznala. Upravo taj paradoks – da naručena pjesma može imati snažan uticaj – potvrđuje da umjetnost ne mora nužno biti proizašla iz ličnog bola ili radosti da bi postala univerzalna. Pjesma je našla put do srca slušalaca i postala trajni dio muzičkog identiteta jednog vremena i prostora.
Jedan od razloga zašto su se godinama širile razne teorije o porijeklu pjesme leži i u Merlinovoj poznatoj suzdržanosti. Kao umjetnik, on rijetko govori o privatnim aspektima svog života, pa ni o ličnim inspiracijama koje stoje iza njegovih djela. Ta distanca od javnosti i odmjerenost u izjavama doprinijele su stvaranju aure misterije oko mnogih njegovih pjesama. Publika je, prirodno, u toj tišini tražila sopstvene odgovore, često učitavajući lične ili kolektivne emocije tamo gdje konkretna objašnjenja nisu postojala.
Pjesma „Beograd“ je postala više od muzičkog broja – pretvorila se u simbol grada, emocije i nostalgije. Bez obzira na to što nije proizašla iz autorove lične inspiracije, uspjela je da pronađe put do masovne identifikacije. U njoj su ljudi prepoznali osjećaje pripadnosti, čežnje, tuge, pa i ljubavi, i time joj dali dimenziju koju možda ni sam autor nije predvidio. Tako je pjesma, iako naručena, postala istinski dio kolektivne svijesti.
Zanimljivo je i to što mnogi ni danas ne znaju pravo ime Dina Merlina – Edin Dervišhalidović. Tokom cijele karijere uspješno je balansirao između javnog prisustva i privatne anonimnosti, što ga čini gotovo jedinstvenim u regionalnom muzičkom prostoru. U vremenu kada se granice između privatnog i javnog sve više brišu, njegova dosljednost u očuvanju ličnog integriteta i dalje izaziva poštovanje.
Na kraju, pjesma „Beograd“ ostaje kao jedno posebno poglavlje koje nadilazi granice muzike. Ona nije samo još jedan hit u nizu – ona je postala emotivni most između prošlosti i sadašnjosti, između ličnog i kolektivnog. Upravo to je dokaz snage umjetnosti: da i kada nastane kao plod profesionalnog zadatka, može izrasti u nešto mnogo veće – simbol jedne epohe, jednog grada, i jednog naroda.
