Tokom proljeća 1988. grupa lovaca naišla je na čopor vukova usred šume pronađene na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Među vukovima lovci su primijetili dječaka koji je režao i kretao se na sve četiri. Na kraju je dječaka primio čopor. Kada je dječak otkriven, utvrđeno je da je raščupan, gladan i prekriven ogrebotinama i modricama.
Zajedno sa vukovima, dječak je kamionom prevezen u civilizaciju. Njegovo ćutanje nije bilo zbog njegove nespremnosti da govori, već zbog njegove nesposobnosti da to učini. Dječaku su lovci dali ime Haris Pućurica, što je utvrdilo njegov identitet, vjeru i nacionalnost. Potom su ga vlasti poslale u Beograd na resocijalizaciju, daleko od očiju javnosti. Ova činjenična pojava poslužila je kao inspiracija za film Vuka Ršumovića „Ničije dete“, koji je osvojio tri nagrade na Venecijanskom filmskom festivalu. Razgovor sa Draganom Rolovićem, jedinim svjedokom događaja, bio je bitna komponenta u stvaranju filma. Po dolasku dečaka-vuka u nekadašnje Centralno prihvatilište za decu i omladinu u Beogradu, Dragan je postao njegov staratelj. Sklonište je bilo dizajnirano za smještaj djece iz bivše Jugoslavije, koja su često bila pritvarana zbog lakših krivičnih djela poput krađe ili provale.
Rolović, koji je tada imao samo 25 godina, već godinu dana je radio sa delinkventima kada mu je zbog inovativnih metoda i impresivnih rezultata povjeren delikatan zadatak. Prošlo je skoro četvrt veka od njihovog prvog susreta, ali Rolović se i dalje živo sjeća svakog detalja. Dete koje mu je predato delovalo je kao da je iz nekog drugog sveta – visok, krupan dečak dugih ruku, plave kose i plavih očiju. Nakon detaljnog liječničkog pregleda, otkriveno je da je stalno slinjenje djeteta posljedica kronične upale sinusa. Iako je bio medicinski zapušten i pothranjen, pregledom nisu utvrđene značajnije tjelesne povrede, samo ogrebotine po tijelu. Dok se procjenjuje da ima deset godina, vjeruje se da bi mogao biti čak tri godine stariji. Komunikacija s djetetom bila je moguća samo putem gestova, kako je on odgovorio u intervjuu 2014. godine. Čovjek je imao neobičnu sklonost prema rasporedu spavanja, odlučivši da koristi sto kao krevet umjesto stvarnih prostorija za spavanje. Ponekad bi čak pribjegao i spavanju ispod stola u dnevnoj sobi.
Njegove prehrambene navike su također bile razlog za zabrinutost, jer je hranu konzumirao držeći tanjir objema rukama i večerajući s poda. U početku nije mogao da jede kuvanu hranu i vadio bi sirovo meso iz smeća, uklanjajući kosti pre konzumiranja. U početku je bio izazov naučiti ga osnovnim navikama lične higijene kao što je kupanje, podrezivanje noktiju i korištenje lavaboa jer nije shvatio svrhu lavaboa. Međutim, na kraju se prilagodio ovim rutinama i čak je razvio poštovanje za svoju četkicu za zube.
Uprkos tome što je bila drugačija, Pućke je brzo uspela da zaradi naklonost druge dece, uprkos njihovom prvobitnom oklevanju. Tokom svog školovanja, uspeo je da izbegne da bude predmet ismevanja ili uznemiravanja svojih vršnjaka. Umjesto da im uzvrati, zadobio je njihovo divljenje svojom sposobnošću da ostane miran i staložen. Za ostatak ove zadivljujuće priče, slijedite ovaj link.
