18. rujna 1986. godine, prije 37 godina, grupa “Crvena jabuka” doživjela je tešku prometnu nesreću u Jablanici na putu za koncert u Mostaru. “Crvena jabuka”, sarajevski bend, djeluje više od 40 godina, a poznato je da njihova glazba izaziva i radost i tugu. Od početka su prepoznati po svojoj sposobnosti da izmame snažne emocije svoje publike, unatoč suvremenim glazbenim trendovima koji daju prednost drugim elementima nad sentimentalnošću. Iako je njihov nastup na stadionu Kantarevac u Mostaru bio iščekivan i očekivan početak ambiciozne turneje mladog benda, koncert “Crvene jabuke” nije realiziran. Unatoč jedinstvenom glazbenom stilu, bend je do posljednjeg mjesta ispunio Kantarevac vjernim obožavateljima.
Grupa je popodne krenula iz Sarajeva, prevozeći svoje instrumente u tri auta i jednom manjem kamionu, a basist Aljoša Buha, vokal Dražen Ričl Zijo i vozač Zlatko Arslanagić putovali su u Fići, a Dražen Žerić i Darko Jelčić u stopu iza njih u Golfu. Na putu prema Mostaru iza Jablanice, Žerić i Jelčić, zajedno s predstavnicima Atlasa iz Zenice, organizatora, susreli su veću grupu ljudi okupljenih oko smrskanog Fiće, dok su se vozili u Zastavi 1500. Glazbenik je izjavio: “Bilo je izazovno, ali publika je bila tu za nas. U početku su nam pomogli pjevanjem. Empatični su i pomažu kad vam je teško.” Unatoč nesnosnim bolovima, nije pustio ni suzu. “Nisam plakao jer je čovjekova suza najteža za podnijeti. Ako čovjek plače, onda svi plaču.
Zato smatram da čovjek tu suzu treba sakriti jer je ona najteža”, tvrdi Žera. Dodatno ističe da “Crvena jabuka” nikada nije imala nikakvu zaštitu, već je sve postigla zahvaljujući svojoj publici. “Crvena jabuka za mene znači sve, a prestat će postojati tek kad budem pokopan pod zemljom”, izjavio je prije nekoliko godina Prevač. Bilo je to u lipnju 1989. godine kada je majka Dražena Ričle skupila hrabrosti progovoriti o mučnoj tragediji koja je zadesila njezinu obitelj. U intervjuu za časopis “Čao” ispričala je događaje od 18. rujna 1986. godine kada je otišla na posao ne sluteći što slijedi. Njezin sin Dražen ostao je spavati. Kad se kasnije tog dana vratila, pronašla je poruku koja će joj zauvijek promijeniti život.
Dok je obavljala poslove, telefonom ju je nazvao nećak Žera koji se javio iz Mostara. Nije ni slutila da će poziv donijeti tako nepodnošljive vijesti. Preko 10.000 ljudi prisustvovalo je Draženovom sprovodu, što je dokaz neizmjerne ljubavi i poštovanja koje je stekao. Sate i sate groblje je bilo ispunjeno ožalošćenima, uglavnom mladima koji su cijelu noć sjedili i plakali uz njegov grob. Prolaznost vremena obilježena je njegovim dolaskom s proljećem i odlaskom s jeseni. Njegov je život bio kratak, ali je u tom kratkom vremenu postigao više nego što su drugi mogli u dvostruko većem razdoblju. Bio je to život od velikog značaja, o čemu govore posljednje riječi govornika: „Sa sigurnošću mogu reći da je njegov život imao istinski smisao.
