Proveli smo jedan dan u društvu najzaposlenijeg hrvatskog glumca, Gorana Bogdana, koji nam je otkrio da trenutačno radi na tri projekta te da primjećuje kako se ljudi često više bave drugima nego sobom, ističući i problem apatije u umjetničkom svijetu.
Goran Bogdan, 43-godišnji glumac, osim što je najtraženiji u ovom dijelu Europe, poznat je i po svojoj skromnosti, zbog čega je teško ostvariti intervju s njim. Naš susret se dogodio na zagrebačkom glavnom kolodvoru, gdje je trenutno snimao film i seriju. Njegovo trenutno snimanje uključuje seriju “Bijeli put” u Šibeniku, u produkciji HRT-a, gdje glumi uz Ninu Violić i Elvisa Bošnjaka, prema scenariju Emira Imamovića Pirkea i u režiji Tomislava Rukavine.
Zatečen pak u kupeu, snimao je kratki film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” u režiji našeg istaknutog dokumentarista Nebojše Slijepčevića o pokolju nad Bošnjacima u bosanskom mjestu Štrpci. U pauzi snimanja kratko je tek otišao do Beograda na predstavljanje filma Ivana Marinovića “Živi i zdravi”, gdje je iznova u paru igrao s našom glumicom Tihanom Lazović Trifunović, ovaj put u ulozi vjenčanog kuma njezinog supruga.
Naše druženje trajalo je dva sata, a susret je bio, kao i uvijek – prijateljski, samo što Goranu kao našoj trenutačno najvećoj filmskoj zvijezdi svako malo netko prilazi ne bi li ga pozdravio i porazgovarao s njim. Naš intervju je zbog toga također “patio”. Kratko smo skoknuli do improvizirane kantine gdje smo uz goveđi gulaš, kasnije i štrudlu od jabuka, razgovarali o nekoliko projekata koje je završio ili upravo završava jer o drugim poslovima radi ugovornih obaveza još ne smije govoriti. Tijekom našeg razgovora dotakli smo se tema ljubavi i doma, unatoč glumčevoj jasno izraženoj diskretnosti o obiteljskim odnosima i partnerstvu s 31-godišnjom beogradskom glumicom Jovanom Stojiljković.
Upravo ste na zagrebačkom Glavnom kolodvoru završili snimanje filma s redateljem Nebojšom Slijepčevićem. O čemu je riječ u filmu, odnosno kakva je vaša uloga?
- Film se bavi zločinima nad bošnjačkim stanovništvom u Štrpcima, odnosno otmicom i likvidacijom 20 civila iz vlaka na liniji Beograd – Bar. To je okosnica radnje, ali bavimo se više odnosom čovjeka, nijemog promatrača, na svireposti koje se događaju oko njega. Na vječnu dilemu reagirati ili ne reagirati i samu mogućnost koliko je reagirati moguće. Koliko je humanost krhka i koliko su granice ljudskog porozne. Kako je svijet koji mislimo da je stvarnost ustvari samo “naša” stvarnost. Da svjetovi koje smo toliko pomno i s trudom gradili, a ta nam je gradnja izazivala tjeskobe i strepnje, nadanja, očekivanja, razočaranje, mogu lako biti isparani i pretvoreni u prah a da nitko ili malo tko reagira na to.Kratki film ima drugačije autorske izazove, ima li i za glumce i autore?
- Sigurno da su drugačiji, ali više u formativnom smislu. Sama srž tih izazova ostaje ista. Čak je malo teže jer skraćujući vremenski okvir izričaja primorani ste biti koncizniji i direktniji. Kako režijski, tako i u glumi. Prisiljeni ste sažimati i racionalizirati svoje postupke. Da razmišljate izvanjski, odnosno da izmjestite fokus i da više nego inače uzmete u obzir oko publike i upravljate joj koncentracijom. Navodeći je da u kraćem razdoblju stječe određene zaključke. Super je to vježba da se vaš umjetnički ego stavlja pod kontrolu. Nemate vremena uživati u sebi i kititi djelo nepotrebnim viškovima.
U Šibeniku pak snimate seriju prema tekstu Emira Imamovića Pirkea. Slučajno znam da ste i prijatelji. Kako se glumački prilazi prijateljskom, odnosno prijateljevom tekstu?
- Isto kao i inače. Sreća u nesreći ili samo sreća jest da je Pirke vrhunski pisac. A dodatna je sreća da zahvaljujući tome znam za roman odavno i dugo smo razgovarali o tome koliko bi dobro bilo adaptirati ga. Maštalo se da bude film, ali možda je još i bolje da je ispala serija. Kao što sam gore govorio o sažetosti kratke forme, u seriji imate suprotno – slobodu dužine. Više je mjesta za naraciju. Atmosfera ima prostora za raspuhati se, raspojasati se. Smatram da književnost voli serije. Ne govori se bez veze da je renesansa televizije proistekla baš iz serija i da je ovo novo vrijeme baš vrijeme pisaca, odnosno scenarista.Koja je vaša uloga?
- Glumim načelnika policije. Nije tipičan policajac. No, ne bih dalje otkrivao da ne kvarim gledateljima skorašnje iskustvo.
Upravo ste predstavili film “Živi i zdravi” gdje igrate s Tihanom Lazović – dok mi čekamo na hrvatsku premijeru – recite nam nešto o filmu i vašoj ulozi.
- Taj je film nastao na osnovu jedne videokasete s kraja 80-ih. Redatelj Ivan Marinović mi je dugo pričao o tome i ta svadba je bila okosnica i za naš film. Teško je reći da je to romantična komedija. Ima romantike i ima smijeha, ali ono što je smiješno je životnost situacija. Ne smijemo se gegovima, nego se s knedlom u grlu smijemo sebi samima. Tihana igra mladenku, ja sam mladoženjin najbolji prijatelj i kum.
Također, Tihana i vi ste imali nekoliko zanimljivih glumačkih partnerstava. Postajete nezaobilazan tim u većim projektima. Što donosi ta spoznaja?
- Nadam se da smo birani zbog naše kvalitete. Ne zbog neke tipizacije. U Tihaninu kvalitetu ne sumnjam nimalo, a na svojim sumnjama radim. Tihanu znam od Akademije i već na kratkim filmovima koje je snimala kao studentica znao sam da se pred nama nalazi neprikosnoveni talent. Ne mogu opisati ljepotu i lakoću dijeljenja scene s njom. Tihana dozvoljava ogromnu kreativnost i slobodu. Znate da vas sa suprotne strane čeka sigurnost, zaigranost, povjerenje jer tek tada nastaje čarolija.Film je doslovno, implicitno i eksplicitno jako političko oruđe – kako ostati autorski neokaljan?
- Onom kome je, neka je i bujrum mu. Smatram da nema jačeg političkog stava, nema jače propagande od kvalitete. Sve više se opredjeljujem politički za kvalitetu, za dubinu. Makar se i zeznuli pa krajnji proizvod ne ispadne toliko dobar, opet dobro. Treba stremiti ka tome i dozvoliti si i grešku nekada. Kada kažemo “neokaljan”- pitam se, koliko je moguće biti neokaljan? Više od pola života se kaljamo i kaljaju nas pa se ostatak pokušavamo oprati i očistiti. I ta “kaljavost” je nužni dio nas.
Dakle, u jednoj mjeri se može?
- Ne znam, ali mora se.
