Iva Štrljić je osoba koja se proslavila u raznim oblastima. Iako je prvenstveno poznata po svojim izuzetnim glumačkim vještinama, također je zaronila u svijet pisanja, napisala je knjigu , a bila je i voditeljica nekoliko emisija. Osim toga, Iva je aktivno uključena u političku sferu. Iva je talnat za glumu naslijedila od svog oca , koji je nadaleko cijenjen kao jedan od najšarmantnijih i najomiljenijih glumaca bivše Jugoslavije.
Nakon raspada Jugoslavije početkom 1990-ih, Milan se vratio u Hrvatsku. Iva rijetko razgovara o svom odnosu sa ocem, jer je to za nju osjetljiva tema. Kada su joj se roditelji rastali ona je imala 15 godina, te je odlučila da živi sa majkom Slavicom, koja je ranije bila balerina u Pozorištu na Terazijama. Nedavno je glumica poznata po ulozi Dijane Erski u “Igri sudbine” i jedinstvenim oproštajnim šalama učestvovala na “televizijskoj terapiji” pored dr Slavice Đukić Dejanović. Tokom ove sesije, ona je iznijela mnoštvo detalja koji su već duže vrijeme bili tema interesovanja javnosti. Među raznim pitanjima koja su joj postavljena tokom razgovora sa gospođom Đukić Dejanović, jedno se izdvojilo od ostalih. Pitali su je da li može da se seti konkretnih detalja njenog oca koji ju je pratio u školu, kao i drugih intrigantnih trenutaka iz njene mladosti. Glumica je napomenula da ima sklonost da prilično živo pamti određene mirise.
Prisjetila se lijepog sjećanja iz djetinjstva, kada joj je otac prije spavanja čitao Jesenjinove pjesme, koje je obožavala. Njen otac je bio vatreni obožavalac Jesenjinovog dela. Pre polaska u školu skoro je naučila napamet sve Jesenjinove pesme, uključujući „Pismo majci“ i „Pesmu o Keruši“, zahvaljujući očevim recitacijama i lekcijama. Biti prisiljen birati između roditelja nakon rastave je izuzetno opterećujuće. To stavlja dijete u poziciju u kojoj mora birati između majke i oca, što je nepodnošljiva situacija. Kada sam imao 15 godina, suočio sam se sa odlukom koja će me proganjati do kraja života. Shvatio sam da, koji god izbor da napravim, uvek ću sa sobom nositi krivicu. Ostati s tatom bi povrijedilo moju mamu, a odlazak s mamom bi povrijedilo mog tatu. Izbor koji sam napravio u tom trenutku imao je dugotrajne efekte koje osjećam i dan-danas. Prošlo je više od dvadeset godina otkako smo moj otac i ja posljednji put živjeli zajedno, a njegovo odsustvo ostavilo je duboku ranu u mom srcu. Ono što ovu situaciju čini još izazovnijom je to što je on bio taj koji je odlučio da ode. Suočavanje sa ovom realnošću za mene je bila značajna prepreka. Govoreći o ovoj bolnoj temi danas, od mene je bilo potrebno da savladam mnoge barijere. Morao sam da skupim hrabrost da se pozabavim bolom koji sam skrivao od drugih, a taj bol je bio daleko dublji od onoga što sam ranije otkrio. U teškim trenucima žudio sam za pouzdanim povjerenikom koji će mi pomoći da istrajem. Videti kako drugi brinu o svojoj deci dok meni nedostaje takva podrška bilo je obeshrabrujuće, i ova spoznaja me je pogodila do srži. Bilo je posebno bolno čuti da neko kaže da mi je uticaj mog oca osigurao prilike kada, istina, nisam imao takve prednosti.
Prenoseći sopstveno iskustvo, Slavica je spomenula uverenje svog oca da je nasledila njegov talenat za glumu, što od njega smatra svojim najvećim atributom. Takođe je priznala njihovu fizičku udaljenost kao ograničavajući faktor i njegovu nevoljkost da glumi pored nje na ekranu. Iva je izrazila frustraciju što se oslanja na nekoga ko joj ne ide. Teškoća u kojoj se našla bila je ona koju je željela izbjeći, a da se mora oslanjati isključivo na vlastite vještine za trijumf nije bila poželjna perspektiva. Dinamika između nje i njenog oca bila je zamršena, a njihova komunikacija rijetka.
