Dragan Mance bio je jedan od najtalentovanijih i najvoljenijih fudbalera u istoriji srpskog fudbala. Od malih nogu je pokazivao izuzetan talenat, a njegova brzina, tehnika i osećaj za gol brzo su ga izdvojili kao izuzetnog igrača. Nažalost, njegova karijera je prekinuta na vrhuncu zbog nesrećnih okolnosti. Izgubio je život pokušavajući da izbegne udarac u dečaka, samo 23 dana pre svog 23. rođendana.
- Nogometni žar i privrženost Partizanu uzdigli su Dragana Mancea do statusa ne samo sportske zvijezde, već i omiljene ličnosti među navijačima. Unatoč kratkoći karijere, ostavio je trajan utjecaj na jugoslavenski nogomet. Njegovo ime nastalo je kao simbol hrabrosti, vještine i nepokolebljivog sportskog duha.
Dragan Mance rođen je u Beogradu 26. rujna 1962. Njegov otac Ferdinand podrijetlom je iz Pakraca i služio je kao civil u bivšoj JNA, dok se majka Dušanka posvetila Draganu i njegovom bratu Goranu. Igram nogomet, ali Dragan je bio daleko superiorniji od mene, primijetio je Goran u jednom intervjuu. Sa svojom prvom stipendijom Dragan je kupio traperice, prvo meni, a potom i sebi. Novac je dao Dušanki koja nije imala posao, ali je dobro raspolagala svojim vremenom i znala kako da ga iskoristi.
Draganove prve godine proveo je u Zemunu, gdje je njegov nogometni talent prepoznat još u Osnovnoj školi Ilije Birčanina u Zemun Polju, gdje je igrao i njegov kvartovski idol Zvonko Živković. Njegovo impresivno umijeće ubrzo je privuklo pozornost lovca na mlade talente Nedeljka Kostića. S četrnaest godina Mance je počeo igrati za omladinski pogon Galenike, gdje je ne samo pokazao svoj izniman talent, već je stekao i reputaciju igrača koji dosljedno dolazi na svaki trening.
Bio je duboko predan nogometu i tu predanost zadržao je do samog kraja. Uz bavljenje sportom, na prvom mjestu je i svoje obrazovanje. Pohađao je Srednju saobraćajnu školu u Zemunu, gde ga profesori pamte kao odgovornog i marljivog učenika. Kao tinejdžer bio je pomalo suzdržan i bilo mu je teško sklapati nova prijateljstva. Njegov primarni fokus bio je na maksimiziranju njegovog učinka u nogometu.
Izuzetnom odlučnošću, zalaganjem i urođenim osjećajem za gol brzo je napredovao kroz razne selekcije, privlačeći pažnju mnogih nogometnih stručnjaka. Visok 176 centimetara, igrao je na poziciji desnog krila. Naime, uvijek je navijao za Partizan, po uzoru na oca Ferdinanda i mlađeg brata Gorana koji su igrali za pionire Galenike. “Moram naporno raditi kako bih stekao povjerenje svojih suigrača i trenera, te uspješno završio staž. Tek tada će započeti moj pravi put profesionalnog nogometaša”, podijelio je u intervjuu tragično izgubljenu nogometnu zvijezdu.
U vrlo kratkom vremenu pokazao je izniman talent i nevjerojatno golgetersko umijeće. S Milošem Milutinovićem na čelu Partizan je osigurao naslov prvaka, a Mance je bio prvi strijelac momčadi. Njegov doprinos, posebice golovi protiv Dinama, Zvezde i Železničara, bili su ključni u pohodu na deveti naslov. Od četiri gola koje je Partizan primio Zvezdi te sezone, Mance je postigao tri. Vremenom je postao najomiljeniji igrač Partizana, sakupivši ukupno 174 gola za klub, od čega 42 u prvenstvenim utakmicama.
“Najveća mi je radost što sam postigao gol za Crvenu zvezdu. Postizanje tog gola označit će značajnu prekretnicu u mom nastupu, jer će mi dati samopouzdanje koje mi trenutno nedostaje. U derbiju svi očekuju golove, a to očekivanje pada na Ni ovaj put neću iznevjeriti jer žestoko rivalstvo između dva kluba cilja na nezaboravan eurogol, koji podsjeća na moj pogodak u Londonu protiv Queens Park Rangersa Iako može pogriješiti, nadam se da ću to iskoristiti”, rekao je uoči 75. vječnog derbija protiv Zvezde 1984. godine.
Njegov status miljenika navijača nije bio samo zbog toga. njegovih golova, ali i proizašao iz njegove istinske strasti i naklonosti prema crno-bijelom dresu. Osim toga, imao je jedinstven pristup slavlju golova, jer tijekom 1980-ih proslave nisu bile pretjerano glasne, uvredljive ili ekstravagantne. Nogometaši obično slave dižući ruke ili grleći svoje suigrače. Dragan je, međutim, imao jedinstven način izražavanja radosti – padanjem na koljena i klizanjem uz podizanje ruku. Ovo osebujno slavlje kasnije je ovjekovječeno u prekrasnoj baladi posvećenoj njemu pod naslovom „Nema te Dragane.
Osim strasti prema nogometu, Mance je volio brzu vožnju, karte i šah. Zarađeni novac uštedio je za kupnju automobila, a na treninge je odlučio putovati autobusom. Oni koji su ga poznavali tvrde da je pokazao izuzetnu neustrašivost i na terenu i za volanom. Tragično, njegov entuzijazam za vožnjom na kraju ga je koštao života.
Dan programiranjaDana 3. rujna 1985. godine, samo dva dana nakon posljednjeg trijumfa za svoj klub golovima, Dragan Mance tragično je izgubio život u prometnoj nesreći na autocesti Beograd – Novi Sad žureći na trening Partizana. Sa samo 22 godine pred njim se naslućivala iznimna nogometna karijera.Preminuo je samo 23 dana prije nego što je napunio 23 godine.
Kako bi izbjegao nalet na dječaka koji je neoprezno jurio preko autoceste, Mance je naglo skrenuo, udario u rubnik i, krećući se velikom brzinom od oko 100 kilometara na sat, izgubio kontrolu nad vozilom. Potom se sudario s betonskim stupom, a potom i s drugim. Unatoč brzom dolasku Hitne pomoći, zvijezdu Partizana nisu uspjeli spasiti. Peugeot 205 ostao je potpuno izmrcvaren, a krhotine su bile razbacane nekoliko desetaka metara na sve strane. Sportaševa smrt potresla je čitavu jugoslavensku javnost, a posebno navijače Partizana. Trening crno-belih odmah je prekinut, a uz sve igrače plakao je i tadašnji šef struke Nenad Bjeković.
“Učinilo mi se čudno što Mance nije među prvima došao na trening, jer nikada prije nije kasnio. Vjerojatno je ovo prvotno kašnjenje, ali se pokazalo tragičnim”, s tugom je razmišljao trener Nenad Bjeković. vijest o Draganovoj smrti.Godinama kasnije njegov partner Goran Bogdanović osvrnuo se na tragični događaj, glasom punim emocija.
“Kako je počelo prvenstvo, okupili smo se na treninzima, sjedili i iščekivali dolazak trenera. Dragan je bio jedini koji se nije pojavio, a svi smo očekivali njegovo prisustvo za početak treninga. ‘Dao Bog da stigne , i neka snosi najteže posljedice’, rekao je za ‘Mondo’ i dodao
“Suze teku dok Milutin Šoškić prilazi. Samo nam je javio ‘dečki, trening je gotov’.’ Nakon toga, Vermezović, njegov najbliži prijatelj, dojurio je pravo na mjesto gdje je ubijen, u kopačkama i kratkim hlačama, nakon čega smo se svi okupili, bilo je strašno”, prisjetio se Bogdanović.
Dva dana kasnije, Mance je pokopan na Novom groblju, gdje je više od 30.000 ljudi prisustvovalo sahrani.Priča o Manceu i dalje odjekuje među navijačima, a ulica uz stadion crno-bijelih nazvana je u njegovu čast. Igrač čiji su se golovi urezali u srca navijača kluba u njihovim je očima stekao status legende. Imao je jedinstvenu karizmu koja ga je zavoljela svim obožavateljima, čime je i sada ostao u njihovim srcima.S tribina se često čuju skandiranja u njegovu čast.“Dragane, više te nema, ali tuga traje, Grobar s juga će te uvijek čuvati!
