– Bata Stojković je definitivno u top 5 glumaca svih vremena na ovim prostorima. Njegove uloge govore sve za sebe, a koliko je samo dobar glumac govori i podatak da je neke od svojih najtežih uloga znao nebrojano puta da izvodi i na pozorišnim daskama.
Dana 16. marta 2002. godine, u 68. godini života, nakon duže bolesti preminuo je Danilo Bata Stojković. Hrabro se borio s rakom pluća, a nevjerojatna anegdota pokazuje njegovu nevjerojatnu otpornost. Za vrijeme njegove bolesti njegov kolega Branimir Brstina došao je provjeriti kako je, raspitivao se o njegovom stanju i aktivnostima. Bata je na to nepokolebljivo odlučno odgovorio: “Mićo, dobro mi ide. Zapravo, učim raka kako se puši!” Ova priča doista oslikava Batin nesalomljivi duh.
U značajnom intervjuu za Nedeljnik, Olga, njegova supruga, detaljno je opisala glumca.
U posljednjim trenucima, Bat joj je rekao ove riječi:
- U razgovoru Olga je prepričala reči svog supruga Danila Bate Stojkovića koji je izrazio nameru da bude postavljen u Aleji zaslužnih građana. Naglasila je da je to u potpunosti njegov izbor. Kako bismo stekli uvid u njegov pravi karakter, intervju s njegovom ženom iz prošlosti daje detaljan prikaz.
Bata je imao dva starija brata, Zdravka i Živorada, i mlađu sestru Veru, koja je bila deset godina mlađa od njega. U tom je razdoblju njegova majka već bila u menopauzi, a liječnik ju je odbio pregledati. Bata je duhovito tvrdio da se i tada opirao, ne dopuštajući nikome da intervenira. U mladim godinama bio je malen i vitak. Njegov učitelj Tomislav Tanhofer znao je primijetiti: “Kad se malo udebljaš, stvarno ćeš postati glumac.” Začudo, čak i kad se udebljao, ostao je nevjerojatno okretan, s nevjerojatnom brzinom u trčanju na sto metara. Olga je rekla: “U šali sam rekla da ga je publika koja je klicala tjerala naprijed.”
Živorad, Batin brat, potjecao je iz Karlovih Vara i posjedovao je izvanrednu elokvenciju koja se mogla mjeriti s onima koji su tvrdili da su studirali na cijenjenim institucijama poput Sorbonne ili Cambridgea. Njegove su riječi očarale svakoga tko je imao privilegiju slušati. Naprotiv, Bata se mučio s učenjem, osobito u matematici, te je pohađao dopunsku nastavu. Međutim, njegov talent za recitiranje i ljubav prema čitanju su zablistali. Unatoč ponavljanju razreda ne jednom, nego dva puta, Batina strast prema fizici i matematici ostala je slaba, dok je njegova predanost recitiranju i književnosti naglo porasla. U djetinjstvu je redovito ljetovao u Vrnjačkoj Banji, gdje je njegov brat Živorad nakon rata sagradio školu na Goču. Time je započela neraskidiva veza između Bate i grada, veza koja je trajala i desetljeće nakon njegove smrti. Batu je u ranim godinama majka odvela na Banju, mjesto koje je odisalo elegancijom i na njega ostavilo dubok utisak. Uz to, dolazio je i kod brata na Goču da uči za popravne ispite.
Nakon osamostaljenja i osamostaljenja, svaki put kad smo se vraćali s godišnjeg odmora, bez obzira na destinaciju, uvijek smo se vraćali na ovo mjesto. Tijekom godina nastavio je slaviti svoje rođendane na Baniji, i dan danas se tamo okupljamo na obilježavanju. Jednostavno zato što je volio ljude i toplice, i to je postala naša običajna tradicija.
- Nakon manje poželjnog akademskog iskustva, Bata je donio svjesnu odluku skrenuti pozornost s prirodnih znanosti i umjesto toga zaroniti u sfere umjetnosti i zagonetni svijet glume.
Kada je Bata upisao Akademiju, njegov otac je bio pun očaja jer se u to vrijeme glumački posao nije smatrao za ponos. No, nakon što je krenuo na fakultet, Bata je neobjašnjivo izgubio strast za recitiranjem poezije, možda zbog nekih osobnih idiosinkrazija.
Započevši svoj put kao glumac, isprva je radio kao konobar, marljivo servirajući pladnjeve sve dok nije došla savršena uloga. Učinivši prve korake na kazališnoj pozornici, nije ni slutio da kreće u jedno značajno novo poglavlje svog života. U to vrijeme susreo mu je puteve s izuzetnom ženom, koja će ostati uz njega do kraja. Čak i nakon glumčeve posljednje promocije, i dalje je bila poznata kao Batina Olga, titula koja je odala počast njihovoj trajnoj vezi.
Naš susret dogodio se unutar zidina Borbine, točnije u kazalištu. U početku sam se s njima upoznao kroz naše zajedničke sate, a kasnije sam imao zadovoljstvo svjedočiti njihovim izvanrednim nastupima tijekom diplomskih predstava. Putovi su nam se spojili kroz ta iskustva. (Smijeh) Iako sam u početku studirao pravo, na kraju ga nisam završio. Zanimljivo je da je moja sestrična slučajno radila u garderobi kazališta, a kada nije mogla obavljati svoje dužnosti, mi mladi smo uskočili u pomoć. U tim trenucima je procvjetala moja ljubav prema kazalištu. Svoj put sam započeo od garderobe, na kraju sam napredovao do rukovanja centralom i konačno sam se našao na pozornici. Na koledžu sam se čak upustio u nestašne radnje, poput zaigranog zadirkivanja svojih vršnjaka. Nedvojbeno, kazalište je postalo moje istinsko obrazovanje koje je nadišlo svaku formalnu instituciju. Postao nam je drugi dom, mjesto gdje smo provodili više vremena nego u svojim kućama.
Bata je kao osoba posjedovao određene osobine koje su ga činile izazovnim biti u blizini. Nije tolerirao gluposti, a njegova snaga i uvjerljivost bili su očiti u svakoj interakciji. Kad se upustio u jedno od svojih lutanja, nikada nije razmišljao o posljedicama. Nepoštenje je bilo nešto što je prezirao i brzo bi reagirao kad god bi netko počeo iznositi neistine. Njegova prodorna priroda i nepokolebljiva individualnost činile su ga zastrašujućom pojavom, a boravak u njegovom društvu zahtijevao je određenu razinu izdržljivosti.
- Njegova ljubav prema druženju bila je bez premca. Najveću važnost u njegovom životu imalo je kazalište, odmah iza njega kafić, dok je vlastiti dom bio u drugom planu. Kazalište je služilo kao njegov sveti prostor, mjesto koje je držao s velikim poštovanjem. Uvijek je bio spreman ponuditi savjete i smjernice, i postao bi vidno frustriran kad bi njegove riječi naišle na gluhe uši. Imao je dara da bude težak u tim trenucima. Bila je to apsolutna tajna. Iako smo bili dugo zajedno, čekali smo sve do 1991. godine da se konačno vjenčamo. Njegova sestra Vera Kaljević, pedijatrica, nagovarala ga je da još malo pričeka prije nego što me oženi, inzistirajući da se prvo posveti svom zdravlju i oporavku. Kumovi su nam bili Nada Pešić, Dragoslav Mihajlović i Mihiz. Dok smo izlazili iz Općine, nije mi bilo žao Cigana koji su mi ukazivali da mu je torba izgorjela. Bez prestanka je oštro uzvratio: “Marš u domovinu”.
Potom je naše vjenčanje obavljeno u zidinama samostana Vavedenje, a povodom toga smo se nas četvero okupili na svečanom ručku. Značaj našeg sindikata duboko je odjeknuo u nama, dok su se mišljenja drugih činila beznačajnima. Jednostavno smo željeli poštovati tradiciju. Začudo, njegova je obitelj prihvatila naš bračni status, ponašajući se prema meni kao da sam njihova, čak me nazivajući gospođom Mala. Možda se tijekom njegove bolesti nešto promijenilo u nama, potaknuvši novootkrivenu zahvalnost za veze koje smo dijelili.
