Danas je bila godišnjica smrti poznatog premijera Srbije, Zorana Đinđića. Prošlo je više od dva desetljeća od tragične smrti Zorana Đinđića. U godinama koje su uslijedile, život je tekao, njegova su djeca sazrijevala i pronalazila svoje puteve, no bol zbog gubitka je izdržala. Tada su oni bili mala djeca, a danas su odrasli ljudi.
Težinu te boli posebno nosi njegova supruga Ružica, kojoj je živo sjećanje na svaki dragocjeni trenutak sa Zoranom. Sjećanja su joj vezana za taj tragični dan, 12. ožujka, kada je Zoran izgubio život.
Prve naznake da nešto nije u redu dao je Sale, Zoranov vozač. Uzviknuo je: “Pucali su na njega!” Vjerovao sam da neće biti udaren, ili ako bude, da će sigurno preživjeti. Međutim, Sale je bio korak ispred mene, izjavivši: “Netko će doći po tebe!” U intervjuu za Nedeljnik prije nekoliko godina Ružica je ispričala njihov prvi susret. Dogodilo se to na tribini na kojoj je bila predstavljena Zoranova knjiga “Jugoslavija kao nedovršena država”. Zastupao sam izdavačku kuću odgovornu za izdavanje. Kad sam ga pogledao, odmah sam osjetio da nije nalik nikome koga sam dotad susreo. U njegovu je pogledu bio jasan prizvuk moralne čistoće, koji je namjerno skrivao iza vanjskog prikaza samouvjerenosti, arogancije, oštroumnosti i erudicije. Bio je čist poput kristalne suze, pa je stoga morao upotrijebiti razne obrambene mehanizme kako bi se zaštitio od slomljenja u ovom surovom i pokvarenom svijetu. Oni koji utjelovljuju čistoću, altruizam i humanizam neprestano su na udaru jer kod drugih izazivaju grižnju savjesti.
Upravo zbog toga neki pojedinci nastoje okaljati njihov ugled i spustiti ih na vlastitu razinu. Možda misle da najbolje poznaju sebe, shvaćajući svoju pravu prirodu i karakteristike. Zoran je, međutim, shvatio ovaj koncept i našao se prisiljen braniti svoju nevinost pomalo umjetnim cinizmom. Priča je to o mladiću iz Bosanskog Šamca, doktoru filozofije, koji se zaljubio u djevojku iz Valjeva, a ona mu zarobila srce.
Posjedovao je osobine koje je ona smatrala izvanrednima, a jednakom je mjerom uzvraćao njezine osjećaje.
Po povratku s doktorata u Njemačkoj, postao je predmet žudnje svih inteligentnih i lijepih žena iz njegovog društvenog kruga. Sigurno je pretpostaviti da su bili shrvani kada je odabrao mene, jer su me smatrali idealnim spojem u usporedbi s mnogim drugima. Čini se da on nije bio onaj koji se prilagođavao društvenim normama ili unaprijed stvorenim predodžbama, već pojedinac koji je razmišljao naprijed i slijedio vlastite instinkte. Osjećala sam se nevjerojatno privilegiranom što je u meni vidio nešto nesvakidašnje, odabravši me za svoju ženu i upoznavši me s beogradskom kulturnom, intelektualnom i političkom elitom, svijetom koji je prije postojao samo u mojoj mašti na stranicama novina.
Stvorili su neraskidivu vezu, par koji je bio nerazdvojan. Možda se čini kao ishitreni zaključak, ali to je nepobitna činjenica: svatko tko im je svjedočio mogao je vidjeti da im je suđeno da budu zajedno.
Godine 1990. sklopili su sveti brak i bili blagoslovljeni svojim prvim djetetom, Jovanom. Tri godine kasnije, 1993., dočekali su svoje drugo dijete, sina Luku. Tragično, 12. ožujka 2003. njihovi su se životi zauvijek promijenili.
U srijedu, 12. ožujka, imao je dogovoren sastanak sa švedskom ministricom vanjskih poslova, pokojnom Annom Lind. Tog jutra bio je besprijekorno odjeven i izgledao je nevjerojatno zgodan. Nisam mogao a da ga ne pitam zašto je tako dotjeran i ima li konferenciju za novinare. Jednostavno je odgovorio: “Ne, ali imam Annu Lind!” Nisam ni slutio da će to biti posljednji put da sam ga vidio živog. Vijest o pucnjavi dobio sam preko Zoranovog vozača Sale, koji mi je javio da se dogodilo nešto strašno. Uvjeravao sam sam sebe, misleći da je sigurno pobjegao neozlijeđen ili, ako je bio pogođen, da će preživjeti. Ali Sale, uvijek korak ispred, upozori me: “Netko dolazi po tebe!” Moj strah se pojačao kada je Beba stigla. Bio je to prvi put da sam se istinski uplašio. Ne znam je li i on u tom trenutku znao da je Zoran ubijen. Ovaj put je bilo drugačije od svega što smo do sada doživjeli.
Od 1996. Zoran je u stalnom pokretu, izmičući onima koji su mu ne samo zadali smrtonosni udarac nego i držali kontrolu nad njegovom sudbinom.
Jednom je Ružica izjavila kako su nas napustili svi značajni prijatelji i ostavili samo nas troje zauvijek same.
