– Kao što i sami možete da zaključite po naslovu našeg današnjega članka, govorićemo o zlatnim 90 godinama prošloga vijeka, kada je mafija na Balkanu, a pogotovo u Srbiji bila najjača. Jednostavno, ako se nađete u Beogradu na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, jako lako biste mogli da postanete kolateralna šteta.
Bojan Petrović je 28. veljače 1998. godine tragično izgubio život u srcu Beograda kada su na njega dvojica napadača otvorila vatru iz automatskih pušaka dok je strpljivo čekao da se u njegovom “jaguaru” upali zeleno svjetlo na semaforu.
Iako nikad službeno potvrđeno, bilo je nagađanja da je motiv ubojstva čin osvete kao odgovor na nestanak i eliminaciju američke vojske.
Više ga je osoba uplelo i u smrt Zorana Dimitrova Žuće, pripisujući mu izravnu odgovornost. Priča se da je Žuću uputio poziv na poslovni sastanak sa svojim poznanicima iz Crne Gore, a tragično, Žuća je iste večeri prerano preminuo. Nažalost, nitko nije bio prisutan da posvjedoči događajima koji su se zbili.
Za razliku od svojih kolega žestokih momaka, Bojan nije imao nikakvih poroka. Mudro je uložio novac koji je zaradio, a istovremeno je imao koristi od zaštite nemilosrdnih pojedinaca s kojima je bio u vezi. Jedan od plodova njegova rada bila je ogromna i raskošna vila koja je kod mnogih izazivala zavist. Čak ni Dušan Spasojević, sam ozloglašena ličnost, nije se mogao mjeriti s grandioznošću Bojanove rezidencije nalik tvrđavi.
Smještena u slijepoj ulici, kuća je bila utvrđena mrežom nadzornih kamera i elektrificiranom ogradom. Međutim, ako smioni uljez uspješno deaktivira snagu i svlada ogromnu barijeru, Bojan je spremao pomno isplanirano iznenađenje.
Unutar prostora nalazio se nastambeni prostor u kojem je boravio pravi vuk, koji je pušten na slobodu čim je Bojan primijetio prisutnost u dvorištu. Jednom prilikom policija je stigla u Petrovićevu kuću po dojavi da je Bojan u kući zajedno s kurirom koji je prevozio znatnu količinu heroina, tešku oko 4-5 kg. Međutim, u početku im je zabranjen ulazak. Kad je iz dvorišta izašao muškarac noseći torbu, policajci su ga odmah priveli, čvrsto uvjereni da je upravo on spomenuti kurir koji prevozi ili novac ili narkotike. Ispostavilo se da je on, zapravo, vodoinstalater. Istovremeno, Bojan i kurir, naoružani kalašnjikovima i noseći torbe s heroinom i novcem, žurno su vozilom pobjegli iz objekta. Unatoč tome, policija nije bila ovlaštena pucati, što potvrđuje stranica “Legende devedesetih”.
U iznenađujućem preokretu događaja, Goran Vuković Majmun doživio je preranu smrt pod misterioznim okolnostima koje još nisu u potpunosti razjašnjene.
Osoba poznata kao Goran Vuković, poznat i kao Majmun, nastao je u Beogradu 1959. godine. Njegov život obilježio je niz burnih događaja, od vandalizma i provale do krajnjeg čina otimanja život istaknute osobe koja se smatra patrijarhom organiziranog kriminala u Srbiji. Pripovijest koja slijedi zadire u zamršene detalje njegova neobičnog putovanja.
Goran Vuković od malih nogu brusi svoje vještine na beogradskim ulicama skupljajući dragocjena iskustva. Odrastajući na Voždovcu, ugledao se na Đorđa Božovića Gišku, svog bliskog prijatelja iz mladosti.
- S nepune 24 godine, davne 1983. godine, prvi se put našao iza rešetaka, nakon što je kao pljačkaš sudjelovao u kriminalnim radnjama. Međutim, nedugo nakon toga njegov se život naglo okrenuo. Njegovo javno priznanje počelo je 1986. godine kada je strijeljao Ljubomira Magaša, poznatijeg kao Ljuba Zemunac, neposredno ispred zgrade frankfurtskog suda. Taj ga je incident izbacio u najviše vrhove kriminalnog podzemlja tog doba, a velika je vjerojatnost da je motiv ubojstva bila osveta.
U prethodnoj svađi, Cane, Magašev prijatelj, pucao je u Magaša, pogodivši mu bubreg, jetru i debelo crijevo. Na sreću, Maimun je uspio pobjeći uz pomoć svog prijatelja Borisa Petkova. Beogradom kruži priča da se Maimun hvalio svojim namjerama da eliminira Ljubu, koji je u to vrijeme bio vođa frankfurtskog podzemlja.
Po dolasku u Frankfurt na suđenje, u pratnji supruge, Maimun je zatekao Ljubu i ostatak ekipe ispred zgrade suda, gdje im je također zakazan pretres. Goran Vuković Majmun je, prema vlastitim izjavama, jasno dao do znanja da njegov dolazak u Njemačku nije bogoslužni, nego poslovni, što je čak podijelio i s Magašem. Unatoč tome, pred sudom se povela žestoka rasprava, zbog koje je Maimun osuo paljbu po Magašu i ubrzo postao žarište medijskog izvještavanja.
U prilično osebujnoj sceni, uz smijeh je uhićen ispred zgrade suda, a potom je osuđen za ubojstvo Ljubomira Magaša zvanog Ljuba Zemunac, na što je u Njemačkoj osuđen na 5 godina zatvora.
Čudom je uspio izbjeći čak pet pokušaja atentata. U stalnoj opasnosti od smaknuća, Goran Vuković je u više navrata nekim čudom uspio izbjeći sigurnu smrt, čak pet puta za dlaku izbjegavši svoju sudbinu. Monkey je doživio bitan događaj kada je gađan zoljom, prijenosnim bacačem. Ovaj dramatičan pothvat ubojstva, srećom, imao je pozitivan ishod. Projektil, lansiran prema Majmunu, vješto je prošao kroz otvorena vrata automobila, neprimjetno prolazeći između sjedala i kroz Majmunove noge.
U drugoj prilici, eksplozivna naprava strateški je postavljena ispod Vukovićeva vozila. Posebnost njegovog bijelog “BMW-a 850CSi” učinila ga je lako prepoznatljivim u gradu. Srećom, bomba je ostala neaktivna, pa se vjeruje da ni automobil ni Vuković nisu poletjeli u nebo zbog prisutnosti visokopozicioniranog i cijenjenog generalova sina koji se s njim slučajno našao kao putnik.
U trenutku mraka napadači su po treći put gađali Vukovića. Usred kiše metaka, Monkeyju je vid bio zamračen, pa je bilo nemoguće identificirati strijelca. Ipak, ostao je pribran i uspio pobjeći, spasivši na kraju vlastiti život. U ponavljanju događaja samo tri tjedna kasnije, protivnici su ga ponovo pokušali ubiti koristeći istu metodu. Ponovno je uspio izbjeći opasnost brzo tražeći utočište, kao što je to činio i prije.
- U blizini diskoteke “Luv”, po peti put, Vuković je svjedočio siluetama u mraku. Hrabro je pristupio i uspješno oduzeo škorpiona i saveznu iskaznicu SUP-a osobi na koju je naišao. Ubrzo nakon toga, prišao je još jedan mladić, što je dovelo do žestoke svađe koja je na kraju prerasla u pucnjavu. Na opće iznenađenje, otkriveno je da su dvojica boraca zapravo policajci koji nisu bili na dužnosti, a jedan od njih zadobio je šest rana od metaka. Čudom se ozlijeđeni policajac u potpunosti oporavio, a cijeli je incident postupno nestao u mraku, ne ostavljajući traga o daljnjoj sudbini policajaca.
Tog kobnog dana, 12. prosinca 1994. godine, niz sreće Gorana Vukovića naglo je prekinut. Nažalost, postao je žrtva još jednog napada, ovaj put kobnog, neposredno ispred Jugoslavenskog dramskog pozorišta dok je ulazio u svoj kultni “BMW”. Smrt ga je čekala, ne ostavljajući prostora za bijeg.
Napadači su krenuli iz parka “Manjež”, ispalivši prema Vukoviću rafalnu paljbu od 25 metaka. Tragično, Monkey je trenutačno stradao, dok su njegova suputnika Duška Malova pogodila četiri projektila. Nažalost, Malov je sljedeći dan podlegao ranama. Prema riječima očevidaca, Vuković je prije početka pucnjave oprezno pregledao prostor ispod svog automobila kako bi se uvjerio da nema nenamjernih eksplozivnih naprava, iako nije očekivao iznenadnu erupciju vatrenog oružja.
